Na području općine Ravno, od Zavale prema Belenićima, Niko Vulićević, čuvar tradicije juga Hercegovine:
”Konstantno svake godine posadimo česam (češnjak) i crveni luk, krompir, nešto mrkve, cikle, “slanića”, graha… Djeca dođu pomoći, supruga i ja tu provodimo dosta vremena. Može se reći – 30 posto smo u Dubrovniku, a 70 posto u Hercegovini. Imamo podršku od porodice, borimo se”, kaže Niko.
”Sve je čista ekologija, povrće uzgajamo radi sebe. Imam, Bog dao, brojnu porodicu, jedan sin je u Mostaru, jedan u Splitu, jedan u Dubrovniku, dvojica su oženjena, jedan nije, kći jedna udana, još jedna se treba udati i tako. Svi dolaze tu, radimo zajedno. Dok smo svi na okupu, dok se držimo, lakše ćemo stvarati. I ne smije im biti malo! To je moj djed Nikola rekao, ne smije biti malo”, naglašava hercegovački domaćin Niko dodajući i šta će s urodom.
”Valjda ćemo nešto i prodati, Cvijeti (supruzi, nap. a.) i meni da obiđemo malo Hercegovinu, a i Bosnu. Nismo još obišli naše krajeve. Nisam još bio u Varešu, u Žepču sam bio, ali kad vidim ljude u Srebrenici, Foči, Čajniču, poželim jedan dan biti s njima, na misi, želim otići i vidjeti te naše krajeve, ljude”, kaže za Večernji list Niko.
Dodaje kako je zemlja u Belenićima plodna.
”Nažalost, nema vode. Hoćemo li imati snage za neke bušotine, još je teško reći. Legende kažu da su naši Drenovi potoci nekada plavili polje, ali betonažom kanala u Popovu malo se smanjila voda u našim potocima.
Nadam se da ćemo ipak smoći snage i doći do vode. Da je vode, bilo bi ovdje života. Dobili smo i lijepu cestu, malo je proširena, novi asfalt je stavljen. Obično petkom dođu ljudi, desetak porodica, ali nedjeljom odlaze. Desetak porodica dolazi stalno. Ima ovdje 28 kuća, ali neki samo povremeno dolaze. Sad imamo i vanjsku rasvjetu”, priča Niko i ostavlja važnu poruku života, raditi, truditi se i biti zadoljan onim što se ima.