Godine 460. p. n. e. Hipokrat je proveo ideju ručne terapije za ublažavanje boli. Od tada je fizioterapija evoluirala od jednostavne masaže do širokog dijapazona kompleksnih terapija s mnogim specijalizovanim primjenama.
Svjetska fizioterapija osnovana je 1951. godine, a tek 1996. proglašen je Međunarodni dan fizioterapeuta i fizikalne terapije koji se obilježava 8. septembra svake godine.
Pomenuti datum simbolizuju jedinstvo i solidarnost globalne zajednice fizikalne terapije.
To je način da se putem informacija o fizioterapiji kroz informativne događaje
prepoznaju bitnost i težina posla koji fizioterapeuti obavljaju za svoje pacijente, ali i zajednicu.
Ovaj put odlučili smo se za Centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju TMP u Sarajevu, najpoznatiji centar ove vrste koji upošljava najveći broj osoba sa invaliditetom. Od 45 zaposlenih, 41 je osoba sa invaliditetom i to je ukupan broj u svim djelatnostima (ugostiteljstvo, uslužne djelatnosti, trgovina).
Razgovarali s vrijednim, susretljivim i vidno raspoloženim fizioterapeutima Melihom Hajduković i Asmirom Alispahićem o njihovom pozivu, važnosti fizioterapije, pitali za savjete, ali i da nam objasne:
Šta bi to bila fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?
Alispahić: Ukratko, fizikalna terapija je način da se raznim neinvazivnim tehnikama poboljša psihofizičko zdravlje ljudi.
Hajduković: Kako ste i sami rekli, fizioterapija je jedna od najstarijih grana medicine, ona u svrhu liječenja koristi različite terapijske pristupe. Tako imamo elektroterapiju, kineziterapiju, hidroterapiju, termoterapiju, krioterapiju, fototerapiju i tako dalje.
Fizikalna terapija je idealan posao za moderno doba. Sigurno imate puno posla u modernom, sjedilačkom načinu života. Sve više mladih žali se na bolove u leđima. Koliko se u svom radu susrećete s mlađom populacijom?
Alispahić: Nažalost, tako je, a situacija je time teža što nam se javlja sve više mladih ljudi, pa čak i tinejdžera sa bolovima u leđima i ekstremitetima, što je zabrinjavajuće.
Hajduković: Ovo zaista jeste posao modernog doba. Nažalost, sve je šira populacija onih čije tegobe dolaze od sjedilačkog načina života. Pola od toga su jako mladi ljudi i to je nešto što me nikako ne raduje. Čini mi se da svakim danom, sve češće, u naš centar za fizikalnu terapiju, pristiže puno mladih ljudi.
Šta biste mladim, ali i roditeljima preporučili, odnosno može li se uopšte doprijeti do (mlađe) populacije na način da shvate kakve posljedice može izazvati sjedilački način života?
Alispahić: Nažalost, sve manje mladih ljudi se bavi sportom. Dani i noći svode se na sjedenje pred računarom, gledanje u telefon, pri čemu je položaj tijela u pravilu pogrešan. Posljedice takvog načina života su kriva kičma, gojaznost, problemi sa cirkulacijom, a sve to itekako utiče na kompletan lokomotorni aparat.
Djeca gube koncentraciju
Savjet roditeljima je da djecu što je moguće više usmjere na neke fizičke aktivnosti. Djeca su u procesu razvoja, a način života kojem svjedočimo može imati dugoročne i dalekosežne posljedice i to ne samo na njihovo fizičko zdravlje – djeca brzo gube koncentraciju, teško im se fokusirati na bilo šta izvan virtuelne stvarnosti, psihički teško prihvataju realnost i često nisu u stanju da se suoče sa izazovima koje donosi život. Samim tim podložnija su porocima.
Hajduković: Jasno je da je ritam života danas izuzetno brz, ali savjetujem mladima posebno da malo uspore, da misle na sebe i svoje zdravlje. Da šetaju, da dovoljno spavaju, da se odmaraju, da se bave nekim sportom koji vole, da idu u prirodu, meditiraju, jednostavno da uživaju u životu. Da se više druže sa porodicom i prijateljima, da se smiju…
Poruka roditeljima – svako polje razvoja djeteta je izuzetno važno, nijedno od njih ne treba zapostaviti. Ako zapostavite fizički razvoj djeteta, mogli biste biti iznenađeni lošim posljedicama. Budite kreativni i omogućite i stvorite uslove da vaše dijete raste u zdravom tijelu. Bavite se sportom, radite vježbe, pazite na držanje tijela.
Današnja mladež je veoma specifična grupa ljudi. Ponekad je zaista teško probuditi njihovu svijest kada je zdravlje u pitanju. Rekla bih da su po tom pitanju dosta površni i da nisu svjesni toga da sve u životu jednom dolazi na naplatu.
S kojim dijagnozama i poremećajima se najčešće susrećete?
Alispahić: Klijenti najčešće dolaze sa problemima vratne kičme, bolovima u leđima, trnjenjem ekstremiteta, skoliozom, raznim sportskim povredama… Imamo jako mnogo pacijenata koji imaju kalcifikate u organizmu.
Hajduković: Naš tim fizioterapeuta najviše se susreće sa dijagnozama kao što su različite povrede i oboljenja kičme i kičmenog stuba, a najčešće su tretmani posvećeni diskus hernijama, sve češće takvi klijenti su izuzetno mladi ljudi. Česte su i sportske povrede, zatim različiti deformiteti velikog stepena. Bavimo se i postoperativnim stanjima, kao i rehabilitacijom osoba poslije moždanog udara.
Čime se još u TMP-u bavite?
Alispahić: TMP Centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju opremljen je najkvalitetnijim i najsavremenijim aparatima iz domena fizikalne terapije. Posjedujemo svu opremu za izvođenje elektroterapije, fototerapije, sonoterapije, hidroterapije, kineziterapije, a naše su ruke nadaleko poznate.
Pacijenti nam dolaze iz cijele Bosne i Hercegovine, a vrijeme ljetnih i zimskih odmora naši ljudi iz dijaspore iskoriste da posjete i naš centar.
Masaže su u fokusu
Hajduković: Naš centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju je odlično opremljena kuća, što se tiče potrebne aparature, a izuzetno je bogata dobrim fizioterapeutima. Ova kuća pruža jednu kompletnu fizioterapijsku uslugu. Masaže su u fokusu našeg posla, ali često radimo i sve ostale tretmane fizikalne terapije.
Zašto ste odabrali baš fizioterapiju za životni poziv?
Alispahić: Pošto sam ostao bez vida i bio uskraćen da ostvarim svoj san i studiram elektrotehniku, u ponudi zanimanja za slijepe osobe pronašao sam se u ovom zanimanju.
Hajduković: Fizioterapija je moja ljubav, to je posao koji zaista volim svim srcem. Volim ljude, volim posmatrati koliko su različiti, a opet isti. Volim gledati kako napredujem dok oni napreduju, volim posmatrati kako se tegobe ljudi koji dolaze kod nas smanjuju i kako ljudi postaju sretni zbog toga, što mogu lakše obavljati svoj posao i funkcionisati u svakodnevnici. Volim ovaj posao što mi pruža priliku da budem malo psiholog, malo doktor, malo prijatelj, malo ja.