Tamo uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući, nakon čega tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika, vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu.
Već tada piše za brojne listove, ponajviše za Behar. Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb. Tu upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom. 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i u potpunosti se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku, među kojima je i Borba polumjeseca i krsta turskog autora Halila Halida (1913.). Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Örkény u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze i poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj, gdje umire.
Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano: “Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.” Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija “Musa Ćazim Ćatić”.
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: “Izvorna poezija” i “Izvorna i prevedena proza”, pod nazivom “Sabrana djela”, piše Wikipedia.