Isto je poželio i samom sebi, da mu ova godina bude samo fokusirana na karijeru, nove pjesme, nastupe, jer je kako je rekao, u prošloj godini izgubio je mnoge drage ljude, a prije svega majku.
-Ovo je mogu da kažem prvi intervju koji dajem poslije smrti moje majke. Ja sam neko ko vjeruje u neku energiju pa tako znam i siguran sam da će mi ova godina biti mnogo bolja nego prethodna. Imao sam zaista prošle godine mnogo tih nekih nesretnih slučajeva i trebalo je sve to izdržati, preboljeti. Prethodna godina je bila zaista moja najlošija godina, pa se nadam da će ova biti jedna od najboljih. Tu veliku pozitivnu energiju i vjeru u bolje sutra daje mi moja porodica, moja supruga, djeca, moj unuk. Smatram da sam imao jedan veoma, veoma težak put do karijere koju danas imam. Kada vratim film unazad i kada pogledam gdje sam bio, a gdje sam danas, onda ne smijem da pokleknem. Neko sam ko zaista svih ovih godina samostalno radi svoju karijeru, sam sve ulažem u nju. Nisam dio ni jednog klana, ni jednog lobija. Iz toga razloga govorim sam sebi, da hoću da dokažem da sam još tu, da i dalje mogu sve sam, bezsistema, lobija i klanova. Sam sebi kažem: „Hajde Rajoviću daj još više, već što si do sada dao“.
Čim spominjete klanove, lobije vjerovatno ste imali ponude da budete dio istih. Kako ste se svemu tome oduprijeli?
-Razmišljanja sam da svaki čovjek ako želi da drži do sebe, mora da ima i svoj stav u životu, a jedan od mojih stavova glasi: „Gdje si bio, kad sam bio niko“? Kada sam se na početku karijere borio za samogsebe nikoga nije bilo pored mene, a kada sam se izborio onda na desetine, stotine njih žele da budu dio moje karijere i da uzmu dio kolača. Nisam dozvoljavao, ni danas ne dozvoljavam i ne želim, da im dam ili dajem na značaju, već želim da ostanem onaj Boban kakav sam bio i na samom početku.
Dolazite iz jedne male države, iz Crne Gore. Bilo je samostalno teško uspjeti, ali uspjeli ste. Da li je bilo momenata kada ste htjeli da odustanete?
-Da bilo je tih situacija dosta, pa evo i na ovom nastupu u Luxemburgu, došao sam bolestan, imao povišenu temperaturu, ali sve to skinula mi je publika, fanovi. Oni su mi dali tu pozitivnu energiju i ozdravio sam tokom nastupa. Kao što ste i sami rekli, dolazim iz jedne male Crne Gore i napraviti regionalni uspjeh je za sve pohvale. Naime, mada sam stariji i stariji, ja želim da budem još bolji i bolji. Ta borba mi daje nesebičnu snagu, jer smatram da mogu da budem još jači. Nisam ja uzalud snimio pjesmu „Spartanac“. Jednostavno nedam nikome i ničemu da me slomi. Lomio sam ja zube i jačim od mene“.
Uz svaku Vašu pjesmu išlo je snimanje spota, a svaki spot je bio kao manji film?
-Upravo tako, pa da se vratimo malo na početak priče. Ako nemate nikakvih sponzora, kako finasijskih i medijskih, nemate nikoga da vam pomogne,to je zaista teško sve to održavati. Ali, ja to volim, nešto do čega sam teško došao, ali sam i opstao. Jednostavno svakom novom pjesmom želim da potvrdim sve to kao i sa velikim koncertima. Ja sam neko ko je radio i punio splitsku i zagrebačku arenu prije sedam godina. U ovoj godini želim opet da sve to potvrdim sa velikim koncertima, pa ću krenuti od Rijeke, Zagreba, Slavonski brod, Slovenija, Sarajevo, Beograd…Moram da kažem da mi je želja da u ovoj godini održim i taj koncert u Beogradu. Nije to nešto što ne mogu da ostvarim, ali mi se jednostavno do sada nije dalo, a znam kada budem to odradio da će to da bude veliki spektakl. Nedoumice su samo gdje ću da ga radim, da li u Areni ili neki manji prostor.
Neko ste ko nema “dlake na jeziku”, da li Vas je nekada to i koštalo?
-Ma, jeste naravno, ali sa druge strane zašto ne reći ono što mislim. Ako čovjek sve to kaže onda je puno iskreniji od onog ko šuti, a priča iza leđa. Svako bi trebao da ima svoj stav u životu. Ja želim sada da pomenem jednu muzičku legendu, mog zemljaka i mog kolegu, pokojnog Zorana Kalezića. Kada sam bio na njegovoj sahrani, tada pop koji je držao opelo je rekao, da je Zoran bio čovjek koji je imao svoje stavove, koji nije volio podjele, pa ga je to i dosta koštalo u životu, ali je uvijek govorio šta i je i mislio. Zbog toga i smatram ako nemaš svoj stav, onda nemaš ni svoje ja.
Da li odobravate ili da li ste pobornik plastične hirurgije na muškarcima?
-Ja sam na jednom snimanju novogodišnjeg programa, a gdje je bilo masa novinara, pa samim tim i masa pitanja, odgovorio na jedno takvo pitanje i tek da im učinim „ćeif“, kako bi mi to rekli u Crnoj Gori, da ću da operišem očne kapke, ali kao što vidite nisam to još uradio. Za neke korekcije jesam, nisam protiv toga, ali vodim se tom nekom svojom parolom, da redovna posjeta teretani, zdrav život, ishrana, može nekada mnogo da pozitivno utječe na zdravlje i dobar izgled. A, neke lagane korekcije ću i ja vjerovatno jednog dana da uradim.
Posljednji ste koji je sa pokojnim Džejom Ramadanovskim snimio duet „Hej živote druže“, a to je bila ujedno i njegova posljednja snimljena pjesma?
-Moram domah da kažem da mi je drago što ste mi postavili ovo pitanje. Ja još nikada do sada nisam ništa progovorio o tom čovjeku, a niti sam pričao da smo snimili duet. Narod je taj koji sve to vidi. Ne volim kada se neko počne kititi tuđim perjem, kada neko pominje pokojnika. Sada želim da kažem da sam jako, jako ponosan, ma presretan što imam duet sa jednim tako divnim čovjekom, kolegom, ljudskom gromadom. Tada kada je on pristao da snimi duet sa mnom, malo je reći da sam bio presretan jer je bio iostao jedna legenda. Ta pjesma je nešto što odgavara ili što je odgovaralo i mom i njegovom životu. U neke druge priče o njemu ne bih ulazio,a prije svega što vidim da se danas pojavljuju razni naslovi, poput onih kako je taj neko Džeju pomogao, valjao i tako dalje. Apsolutno ne volim da čitam o tome. Bio je jedna velika duša, i pjevač koji je imao i ostavio masu, masu istinskih hitova.
Razgovarao: Bato Šišić