Svjedočanstva porodilja iz TK ukazuju na akušersko nasilje i propuste

Kasni je septembar kada Selma dolazi u bolnicu u Tuzli na porođaj. Uz minimalne preglede i činjenicu da je tijelo spremno za porod, ostaje u sobi i dobija indukciju. Uz strah kojeg i danas osjeća, pokušava se prisjetiti prvog poroda od kojeg se morala oporavljati mjesecima. 

Selma, što nije njeno pravo ime, ležala je nepomično satima, uz bolove i povraćanja na koje medicinsko osoblje nije reagovalo.

„Došli su doktorica, još jedan doktor i sestra te rekli ‘Hajde da i tebe završimo, hoćemo da spavamo’, da odem u WC i ’tiskam malo’. Nakon toga su me odveli u salu za porođaj“, priča ona.

Zbog višesatnog ležanja, bolova i neprofesionalnog odnosa koji joj je stvorio strah, Selma je isuviše iscrpljena krenula na porođaj.

„Kada nisam uspijevala da se porodim, pozvali su drugog doktora koji se tokom napona naslanjao svom težinom na moj stomak. Rečeno mi je da je beba “zapala”, da je krupna i da porod moraju završiti vakuumom uz epiziotomiju“, prisjetila se ona.

Ona je jedna od stotinu žena iz Tuzlanskog kantona koje su podijelile svoje iskustvo poroda u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli (UKC) za anketu PIN-a. 

PIN je proveo anketu skupljajući lična iskustva porodilja s posebnim fokusom na pojave koje se mogu povezati s akušerskim nasiljem, poput nepoštivanja dostojanstva, nedostatka informacija, grub, nasilan ili neprimjeren odnos, vrijeđanje ili omalovažavanje. 

Skoro svaka druga anketirana žena je proživjela neki oblik akušerskog nasilja, a skoro polovina njih se plaši druge trudnoće i poroda.

Epiziotomiju je radio student, prisjeća se Selma, opisujući da je uspio nakon više pokušaja rezanja, na što mu je doktor psovao i govorio da se postupak mora uraditi iz prvog pokušaja.

Postupak epiziotomije je hirurški rez međice, odnosno područja između vagine i anusa koji se izvodi u završnoj fazi poroda radi proširenja vaginalnog otvora i lakšeg izlaska djeteta.

Ova procedura se u BiH i dalje koristi rutinski, posebno kod prvorotkinja, iako se savremenim smjernicama za doktore rutinska ili liberalna epiziotomija ne preporučuje, zbog čega brojne zemlje godinama unazad nastoje smanjiti stopu ove procedure u praksi.

„Bila sam uvjerena da je mrtva, jer mi niko ništa nije govorio. Nakon nekog vremena je zaplakala. Odmah nakon toga dali su mi neke papire da potpišem, a ni danas ne znam šta sam tada potpisala“, kazala je Selma.

Ona je uprkos informaciji da će joj dati anesteziju protiv bolova osjetila cijeli postupak šivanja, a oporavak je tekao sporo i otežano uz transfuziju krvi koju je primala.

„Psihičke posljedice trajale su godinama. Mjesecima sam sanjala porod i sve što sam prošla. Ostao je veliki strah i trauma“, kazala je Selma.

Posljedice na koje institucije zatvaraju oči

Nevladina organizacija “Baby Steps” godinama nastoji temu akušerskog nasilja učiniti vidljivom i unaprijediti sistem zdravstvene zaštite za žene. Kroz stotine iskustava žena koje su žrtve akušerskog nasilja, iz ove organizacije za PIN objašnjavaju da je najčešće riječ o vrijeđanju, omalovažavanju, ismijavanju bola, prijetnjama, ignorisanje njihovih pitanja ili potreba, ali i fizičkog nasilja sa grubim i naglim pokretima pri pregledu ili porodu.

„Važno je naglasiti da akušersko nasilje ne podrazumijeva samo fizičko nasilje. Ono obuhvata svaki oblik ponižavajućeg, nehumanog ili neadekvatnog postupanja, kao i postupanja bez pristanka tokom trudnoće, poroda i postpartalnog perioda“, navodi predsjednica organizacije Amila Tatarević, dodajući da se se radi o pitanju ljudskih prava, dostojanstva žena i rodno zasnovanog nasilja, što prepoznaju i međunarodne organizacije.

Posljedice traumatičnog poroda traju duže nego što javnost misli, kaže Tatarević, dodajući da mnoge žene godinama nakon poroda osjećaju strah, anksioznost, nervozu, neke i depresiju.

„Takva iskustva ostavljaju posljedice ne samo na ženu nego i na njen odnos prema sebi, partneru, djetetu i cijeloj porodici. Period koji bi trebao biti vrijeme sigurnosti, podrške i povezivanja često postane period straha, nepovjerenja, povlačenja i osjećaja usamljenosti“, objašnjava.

Stotinu žena koje su podijelile svoja iskustva sa poroda, a čije identitete redakcija PIN-a štiti, ukazuju na ozbiljne psihofizičke posljedice za majku, a nerijetko i za bebu.

„Doktorica koja je bila na moje vapaje da me pregleda rekla je ‘ja ti nisam doktorica’, a doktorica koja je kao moja pojavila se tek da me porodi bez ikakvih informacija, da bi na kraju dijete izvukli na silu na vakuum, dijete je oživljavano i ima sada posljedice“, navodi jedna od porodilja.

U ispovijestima, žene uglavnom fokus posljedica stavljaju na bebu zbog kojih se ni same nisu mogle oporaviti.

„Doktor mi je legao na stomak pri čemu je bebi napukla desna klavikula, a ja imam izbočinu ispod grudi; uopšte nije bilo gužve, samo dvije žene, ali je bilo pred kraj smjene“, navela je jedna od porodilja u anketi.

Desetine ispovijesti se odnosi i na oživljavanje bebe.

„Zbog njihove greške hitan carski, bebu oživljavali bili, krvarenje na mozgu“, stoji u jednoj od ispovijesti.

Više od 44 posto anketiranih porodilja se plaši druge trudnoće i poroda u istoj zdravstvenoj ustanovi. O takvoj posljedici upozoravale su i aktivistice iz “Glas žena” Bihać.

„Kada žene svjesno odustaju od rađanja ili odgađaju trudnoću zbog straha od nasilja i nehumanog tretmana, to postaje ozbiljno društveno pitanje. Osim što dugoročno posmatrajući takve prakse utječu na gubitak povjerenja u kompletan zdravstveni sistem, ona mogu utjecati na demografske tokove u našem društvu“, objašnjava Neira Raković, koordinatorica organizacije Glas žene iz Bihaća.

Ona dodaje da žene porod pamte kao traumatičan događaj s razvijenim simptomima anksioznosti, depresije, a neke čak i posttraumatskog stresa, te da fizički oporavak može biti dugotrajniji i nositi komplikacije što utiče na majčinstvo.

Na drugu trudnoću i porod Selma se usudila godinama poslije izvan BiH gdje je po prvi put osjetila human pristup i podršku tokom poroda.

„Moje prethodno iskustvo iz BiH ovdje je vođeno kao trauma, i osoblje mi je stalno govorilo da ne brinem jer “ovdje nije tako”. Dan danas kad pričam o ovome i prisjetim se svega, plačem ma koliko god je vremena prošlo“, priča Selma.

Njoj su nakon poroda kazali da mora potpisati saglasnost da beba primi krvnu plazmu zbog stanja u kojem se nalazi, a koju je drugi dan od poroda vidjela samo u inkubatoru.

„Tada mi je doktorica rekla i da je beba po rođenju dobila ocjene pet i tri, tonom zbog kojeg sam se osjećala kao da sam ja kriva za stanje svog djeteta“, prisjetila se dodajući da su je s bebom tek treći dan prebacili na pedijatriju do koje je nakon teškog poroda išla sama sa svojim stvarima.

Na pedijatriji nije imala tople vode, zbog čega je ranu inficirala pranjem hladnom vodom iz flaše.

Detaljnije čitajte OVDJE