Hiljade građana, domaćih i stranih zvaničnika te predstavnika međunarodne zajednice odale su počast žrtvama i poslale poruke da istina, pravda i kultura sjećanja ostaju temelj borbe protiv negiranja genocida.
Trideset i jednu godinu nakon genocida, u Potočarima se i dalje ukapaju nepotpuna tijela. Zločin nije završen u julu 1995. godine – on traje sve dok porodice čekaju da se pronađe i posljednja kost njihovih najmilijih.
Među ovogodišnjim žrtvama je i Ramo Alić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u dvije odvojene ekshumacije, ali nikada nisu kompletirani. Ipak, porodica je odlučila da ga ukopa. Jer čekanje je postalo teže od boli, a mjesto na kojem se može stati, proučiti fatihu i izgovoriti ime najbližeg postaje posljednji čin dostojanstva koji je zločin pokušao oduzeti.
“2001. godine je pronađen. Tada je pronađen dio posmrtnih ostataka, a drugi put dio 2014. godine. Poslije toga ništa više do danas. Jednostavno smo odlučili da pokopamo ove posmrtne ostatke koje smo pronašli, da imamo gdje doći i proučiti fatihu”, kaže Alnes Alić.
Genocid traje kroz svaku identifikaciju i svaku dženazu
Za mnoge porodice ovo nije prvi ispraćaj najmilijih. U Potočarima postoje ljudi koji su kroz godine, jednu po jednu, ukapali braću, očeve, amidže i sinove, svaki put iznova proživljavajući isti gubitak. Genocid se za njih nije završio 1995. godine. On traje kroz dugotrajnu potragu za posmrtnim ostacima, kroz svaku identifikaciju i svaku dženazu koja vraća bol na njen početak.
“Trideset jedna godina se čekala da dođe taj dan, da znam gdje je mezar, da mogu doći proučiti fatihu. Pronađena je glava, potkoljenica i ruka. Čekao sam ne bi li se još šta našlo, ali ništa se nije dešavalo pa sam se odlučio za ukop, da to završim, da mogu doći i proučiti fatihu”, ističe Almir Baraković.
Mnogi danas stoje pred još jednim mezarom, noseći u sebi teret više ukopa nego što bi jedan ljudski život ikada trebao podnijeti.
“Teško je. Otišli su 1995. godine preko šume, sve sam preživjela i znam kako je. Imala sam dva brata i njih sam izgubila. Ukopali smo ih 2003. godine. Teško, teško”, dodaje Azmira Zukić.
Kavazović: Naša sveta dužnost je da pamtimo
Reisul-ulema Islamske zajednice, nakon još jedne kolektivne dženaze koju je predvodio, poručuje da Potočari nisu samo mjesto žalosti nego i mjesto na kojem se mjeri snaga ljudske savjesti. Kazao je da sjećanje nije okrenuto prošlosti zbog prošlosti same, nego zbog odgovornosti prema budućnosti, jer zajednice koje prestanu čuvati istinu o zločinu otvaraju prostor da se on ponovi pod nekim drugim imenom i nad nekim drugim ljudima.
“Naša dužnost nije samo da žalimo, naša je sveta dužnost da pamtimo i da se borimo protiv zaborava – da glasno govorimo istinu onda kada bi je drugi najradije prešutjeli, da čuvamo dostojanstvo svake žrtve genocida jer bi zaborav bio novi zločin nad onima kojih više nema”, ističe Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.
Dženaza se završava, ali potraga ne
Dok se spuštaju tabuti i uče dove, završava se još jedna dženaza, ali ne i potraga. Hiljade porodica i dalje čekaju da pronađu makar dio posmrtnih ostataka svojih najmilijih.
Zato Potočari nisu samo memorijal prošlosti, nego mjesto koje nas podsjeća da posljedice genocida imaju svoje trajanje. One žive u praznim stolicama, u neispričanim porodičnim pričama i u tišini ljudi koji su izgubili čitave porodice.
Upravo zato sjećanje nije samo čin pijeteta prema mrtvima. Ono je moralna obaveza živih da istina ostane jača od zaborava, a ljudsko dostojanstvo snažnije od svakog pokušaja negiranja zločina.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.