Mladi u BiH sve manje vjeruju predizbornim obećanjima

Međutim, ono što smo najmanje čuli jeste koje su to sistemske mjere koje bi oni koji dođu na vlast u Bosni i Hercegovini uradili da zadrže mlade ljude u našoj zemlji. S druge strane, i mladi su kao i svih prethodnih izbornih kampanja za nju prilično nezainteresovani.

Pitanje mladih u izbornoj kampanji ne svodi se samo na to šta im političari obećavaju, već i na to koliko su ranija obećanja zaista sprovedena. Jer dok mladi govore o stipendijama, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti, studentskom standardu i mogućnosti da ostanu u BiH, podaci pokazuju da je realizacija ukupnih političkih obećanja u prethodnom mandatu bila znatno manja od broja obećanih mjera, piše BHRT.

MLADEN BUBONJIĆ, komunikolog:

“Postoje mnogobrojna istraživanja koja pokazuju da ispunjenje predizbornih obećanja ne prelazi 10 do 15 posto, tako da njima ništa u kampanji ne znači obećati pa slagati, od penzionera, studenata, radnika, ugroženih kategorija, nikad lakše nije bilo obećati bolje uslove mladima, porodicama sa djecom, tako ni ovaj put obećanja nije manjkalo.”

Uzevši kao primjere studentski standard u Banjaluci, mogli smo čuti da su uslovi studiranja dobri, ali da ima još tema koje nisu riješene, a koje nismo mogli čuti ni kao obećanja tokom kampanje.

ANA SIBINČIĆ, Studentski parlament Univerziteta u Banjoj Luci:

To su studentsko zdravstveno osiguranje koje je nužno, dosta studenata ima problema sa pregledima, uputnicama iz drugih gradova, to nam je goruće, a evo bilježimo porast broja studenata na banjalučki Univerzitet, što znači i ono što mi dugo zagovaramo a to je izgradnja petog paviljona studentskog doma.”

Ono što mladi primjećuju i zbog čega su indiferentni i dok pljušte obećanja političara na sve strane, jeste da se najveći fokus političara ponovo okrenuo prema starijoj populaciji.

Mlade ljude prethodnu deceniju država školuje i šalje kao gotovu radnu snagu u inostranstvo. Tako i UNDP u svojoj strategiji za angažman mladih u Bosni i Hercegovini za period 2026–2030. navodi visoku nezaposlenost, nedostatak kvalitetnih radnih mjesta, slabo učešće mladih u donošenju odluka, kao i nepovezanost obrazovanja sa potrebama tržišta rada.