BiH

Bratunac u 21. vijeku: Autobuska stanica radi, samo nema autobusa

Autobuska stanica u Bratuncu danas je blijeda slika nekadašnjeg saobraćajnog čvorišta.

FOTO: ARHIV
FOTO: ARHIV

Šalteri su zatvoreni, karte se ne prodaju, a peroni koji su nekada bili mjesto svakodnevnih polazaka i dolazaka autobusa uglavnom su prazni. Od nekada brojnih međugradskih linija ostala je samo jedna redovna veza, prema Tuzli, i to svega jednom dnevno.

Najviše pogođeni studenti i penzioneri

Za stanovnike ove opštine na istoku Bosne i Hercegovine odlazak u drugi grad postao je ozbiljan organizacijski i finansijski problem. Ono što je nekada bilo uobičajeno, sjesti u autobus i otputovati do susjednog grada zbog školovanja, posla, ljekarskog pregleda ili drugih svakodnevnih obaveza, danas podrazumijeva traženje alternativnog prijevoza, presjedanje ili oslanjanje na pomoć porodice i prijatelja.

Posebno zabrinjava činjenica da su ukinute linije koje su Bratunac povezivale s Bijeljinom, Zvornikom i drugim gradovima u regiji sjeveroistočne Bosne. Nema ni direktnih autobusnih veza s Beogradom i Novim Sadom, što dodatno otežava kretanje stanovništva, posebno imajući u vidu geografski položaj ove pogranične opštine sa Srbijom.

Učenik Stefan Cvijetinović za Radio-televiziju Bosne i Hercegovine (BHRT) ukazao je na probleme s kojima se svakodnevno suočavaju mladi koji zavise od javnog prijevoza. Učenici koriste jedinu preostalu raspoloživu liniju kako bi stigli do škole, dok su ostali putnici često primorani tražiti druga rješenja.

Problem, međutim, nije ograničen samo na učenike. Građani koji su govorili o ovoj temi ističu da se uglavnom snalaze vlastitim automobilima, taksijem ili kombinovanjem različitih prijevoznih sredstava. Takva rješenja nisu dostupna svima, niti su finansijski prihvatljiva za veliki dio stanovništva.

Najviše su pogođeni studenti, penzioneri i osobe kojima je potreban odlazak u zdravstvene ustanove izvan Bratunca. Za njih nedostatak autobusnih linija nije samo pitanje komfora, nego i pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i osnovnim životnim potrebama.

Posebno je teško onima koji nemaju vlastiti automobil ili članove porodice koji ih mogu odvesti do željene destinacije. U takvim okolnostima i običan odlazak na pregled, obavljanje administrativnih poslova ili posjeta porodici može postati višesatna i skupa obaveza.

Prijevoznici, s druge strane, kao osnovni razlog ukidanja linija navode nerentabilnost. Prema njihovim procjenama, broj putnika i prihodi od prodaje karata nisu dovoljni da bi održavanje pojedinih relacija bilo ekonomski opravdano.

Godinama prebacivanje odgovornosti

U lokalnoj administraciji ranije su ukazivali na pokušaje da se pojedine autobuske linije sačuvaju kroz subvencioniranje prijevoza. Međutim, takvi napori nisu dali trajne rezultate. Lokalna vlast smatra da bez ozbiljnije finansijske podrške nadležnog entitetskog ministarstva i sistemskog rješenja nije moguće dugoročno osigurati redovan javni prijevoz.

Problem se tako godinama svodi na prebacivanje odgovornosti između različitih nivoa vlasti i prijevoznika. Nema jasnog plana kada bi ukinute linije mogle biti vraćene, koje bi relacije imale prioritet niti koliko bi novca bilo potrebno za njihovo održavanje.

Slučaj Bratunca otvara i šire pitanje dostupnosti javnog prijevoza u manjim opštinama u Bosni i Hercegovini, posebno onima koje se suočavaju s odlaskom stanovništva, smanjenjem broja putnika i sve slabijom ekonomskom isplativošću pojedinih linija.

Dok se ne pronađe model finansiranja i ne postigne konkretan dogovor s prijevoznicima, autobuska stanica u Bratuncu ostat će simbol saobraćajne izolacije u 21. vijeku u ovom dijelu svijeta.