BiH

Mustafa Cerić: Pitajmo se svakoga jutra: čime ću danas odjenuti svoju dušu?

Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić objavljuje na društvenim mrežama svoje komentare.

FOTO: FACEBOOK
FOTO: FACEBOOK

U nastavku prenosimo objavu uvaženog bivšeg reisa, efendije Mustafe Cerića:

Zašto se čovjek više divi onome što će zemlja uzeti nego onome što će se Gospodaru vratiti?

Čudna je i bolna protivrječnost čovjeka: više je zagledan u tijelo, koje neumoljivo stari, nego u dušu, koja ne poznaje starost; više se brine za lice koje će zemlja prekriti nego za obraz s kojim će stati pred Gospodara; više vremena troši birajući odjeću za tijelo nego vrline kojima bi mogao odjenuti dušu.Tijelo je od zemlje i zemlji se vraća. Duša je od Božije zapovijedi i svome se Gospodaru vraća. Pa ipak, čovjek se ponaša kao da je tijelo njegovo konačno prebivalište, a duša samo nejasna sjenka koja ga povremeno uznemiri pitanjem: „Kuda ideš?“

Za tijelo su podignute palače mode, industrije ljepote, kozmetičke kuće, sportske dvorane, klinike za podmlađivanje i pozornice na kojima se mjeri svaki oblik ljudske vanjštine. Za dušu gotovo da nema ogledala. Za tijelo postoje modne sezone, ali za dušu kao da nema vremena pokajanja, popravljanja i sazrijevanja. Za tijelo postoje bezbrojne kreme protiv bora, ali malo ko traži lijek protiv oholosti, zavisti, licemjerstva, pohlepe i tvrdoće srca.

Čovjek se boji da mu lice ne ostari, a ne boji se da mu duša ne otvrdne. Boji se da mu odjeća ne izađe iz mode, a ne pita se je li njegova savjest izašla iz upotrebe. Boji se da pred ljudima ne izgleda siromašno, a ne strepi da pred Bogom ne bude pronađen duhovno nag.

Tijelo nije krivac

Ipak, tijelo ne treba optuživati. Tijelo je Božiji dar. Ono je kuća duše, njen zemaljski emanet i sredstvo kroz koje činimo dobro ili zlo. Rukama možemo nahraniti gladnog, ali i povrijediti nevinog. Očima možemo čitati Božije znakove, ali i gledati ono što prlja srce. Jezikom možemo izgovoriti istinu, dovu i riječ utjehe, ali i laž, klevetu i poniženje. Noge nas mogu odnijeti u posjetu usamljenom čovjeku, ali i prema vratima grijeha. Islam ne prezire tijelo. On ga pere, hrani, odijeva, odmara, liječi i čuva. Ali ga ne obožava. Tijelu daje pravo, ali mu ne daje prijestolje koje pripada duši i savjesti.

Problem, dakle, nije u tome što čovjek voli ljepotu. Svevišnji Allah je lijep i voli ljepotu. Problem nastaje kada se ljepota odvoji od istine, kada se tijelo odvoji od dostojanstva, kada se pogled odvoji od stida, a sloboda od odgovornosti.Tada ljepota više nije znak koji vodi prema Stvoritelju, nego postaje idol koji čovjeka zarobljava u vlastitoj prolaznosti. Nije grijeh njegovati tijelo. Grijeh je zaboraviti dušu. Nije pogrešno lijepo se odjenuti. Pogrešno je misliti da odjeća može pokriti duhovnu prazninu. Nije sramota biti lijep. Sramota je ljepotu pretvoriti u robu, a ljudsko tijelo u izlog pred kojim se trguje pogledima, željama i profitom.

Zašto je tijelo vidljivije od duše?

Čovjek je sklon onome što može odmah vidjeti, dodirnuti i pokazati. Tijelo je vidljivo, a duša je skrivena. Odjeća se može fotografirati; skromnost ne može. Lice se može našminkati za nekoliko minuta; karakter se oblikuje godinama. Tijelo može privući pogled u jednom trenutku; plemenitost duše prepoznaje se tek u vremenu iskušenja. Zato tržište više voli tijelo nego dušu.

Tržištu je potrebno ono što se može izložiti, izmjeriti, reklamirati i prodati. Duša mu izmiče jer se njena vrijednost ne može izraziti cijenom. Koliko košta iskrena suza pokajanja? Kolika je tržišna vrijednost oprosta? Kojom se valutom kupuje čista savjest? Koja modna kuća proizvodi sabur? Koji parfem može dati miris iskrenosti čovjeku čija je nutrina pokvarena?

Duša je opasna za tržište jer zadovoljna duša ne kupuje da bi liječila prazninu. Slobodna duša ne dopušta da joj reklama određuje vrijednost. Čovjek koji zna da je Božije stvorenje ne mora od tuđih pogleda prositi potvrdu svoga postojanja.

Zato savremeni svijet neprestano proizvodi nezadovoljstvo tijelom. Govori čovjeku da nije dovoljno lijep, mlad, vitak, snažan, poželjan ni moderan. Najprije mu stvori ranu, a zatim mu prodaje zavoj. Uvjeri ga da mu nešto nedostaje, a potom mu nudi proizvod kojim će navodno postati potpun. Ali duhovna praznina ne može se ispuniti materijalnim viškom.

Čovjek može imati ormar pun odjeće, a dušu punu studeni. Može imati savršeno lice, a ne prepoznavati vlastiti obraz. Može biti okružen hiljadama pogleda, a ostati neviđen u svojoj ljudskosti. Može biti predmet divljenja, a da nikada ne osjeti da je istinski voljen.

Tijelo kao roba, čovjek kao izlog

Modna pozornica nije samo prostor na kojem se pokazuje odjeća. Ona je često ogledalo jedne civilizacijske zablude: da je čovjek vrijedan onoliko koliko je poželjan tuđem oku. Na takvoj pozornici odjeća nerijetko više otkriva nego što pokriva. Njena svrha nije da čuva dostojanstvo tijela, nego da tijelo pretvori u sredstvo privlačenja pažnje. Manekenka se predstavlja kao slobodna, ali se često od nje traži da svoje tijelo podredi pravilima industrije: mora imati propisanu mjeru, određenu težinu, izraz lica, način hoda i sposobnost da bude gledana, procjenjivana i zamjenjivana. To nije uvijek oslobođenje tijela. Ponekad je to samo sofisticiraniji oblik njegovog porobljavanja.

Čovjeku se govori: „Pokaži tijelo da bi dokazao da si slobodan.“ Ali prava sloboda nije u tome da se čovjek izloži svakom pogledu. Prava je sloboda da sâm zna svoju vrijednost, neovisno o aplauzu, požudi ili tržišnoj procjeni drugih ljudi. Stid nije mržnja prema tijelu. Stid je svijest da tijelo ima svetost. Pokrivanje nije poricanje ljepote. Ono može biti njena zaštita od banalizacije.

Ono što je dragocjeno ne izlaže se svakom pogledu. Bisеr se čuva u školjci, srce u grudima, a sjeme u zemlji. Ne zato što su bezvrijedni, nego zato što njihova vrijednost zahtijeva zaštitu.Ali treba biti pravedan: duhovna nagost nije isključivo pitanje odjeće. Čovjek može biti potpuno pokriven, a duša mu može biti razgolićena ohološću, zlobom i licemjerstvom. Može nositi odjeću skromnosti, a u srcu hraniti prezir prema drugima. Kao što otkriveno tijelo nije dokaz pokvarene duše, tako ni pokriveno tijelo nije automatski dokaz njene čistoće.

Bog ne dopušta da svoju moralnost gradimo na ponižavanju drugoga. Cilj duhovne opomene nije osuditi manekenku, ženu ili muškarca koji je postao žrtva kulture izlaganja. Cilj je upitati društvo: zašto ste čovjekovu vrijednost sveli na njegovo tijelo? Zašto ste ženu učili da vrijedi koliko privlači poglede, a muškarca da vrijedi koliko posjeduje, osvaja i dominira? Zašto ste oboje udaljili od njihove duše?

Odjeća koja ne stari

Kur’an nas podsjeća da je čovjeku data odjeća koja pokriva njegova stidna mjesta i služi kao ukras, ali odmah zatim govori o višoj odjeći: – A odjeća poniznosti pred Bogom – to je ono najbolje. (El-A‘raf, 26)To je odjeća duše. Tijelo se odijeva tkaninom, a duša sviješću o Bogu. Tijelo se ukrašava bojama, a duša istinom. Tijelo se namiriše mirisom, a duša iskrenošću. Tijelo se štiti od hladnoće vunom, a duša od grijeha stidom. Tijelo nosi ono što su sašile ljudske ruke; duša nosi ono što je satkala ljudska volja pod Božijim pogledom.

Odjeća tijela može sakriti siromaštvo, godine i ožiljke. Odjeća duše ne skriva — ona preobražava. Sabur ne skriva nemir, nego ga pretvara u snagu. Pokajanje ne skriva grijeh, nego ga pere. Poniznost ne prikriva oholost, nego joj oduzima vlast. Ljubav ne uljepšava mržnju, nego je izgoni iz srca.

Kada bi postojala smotra odjeće za dušu, na njenoj pozornici ne bi se hodalo radi aplauza. Hodalo bi se tiho, jer ono što je iskreno ne traži publiku. Na toj smotri pojavila bi se duša odjevena istinom. Ne bi bila bezgriješna, ali ne bi lagala o svojim slabostima. Za njom bi došla duša u odjeći pravde. Ne bi pitala ko je žrtva prije nego što joj pritekne u pomoć. Zatim bi prošla duša ogrnuta milošću. Znala bi da je svako ljudsko biće ranjeno na mjestu koje se ne vidi.

Pojavila bi se duša sa pojasom odgovornosti. Ne bi za svaki svoj pad krivila druge, historiju, okolnosti i sudbinu. Došla bi duša u haljini skromnosti. Ne bi umanjivala sebe, ali se ne bi ni uzdizala iznad drugih. Prošla bi duša ogrnuta saburom, sa tragovima iskušenja na sebi, ali bez mržnje u očima.Na kraju bi došla duša u odjeći nade. Možda umorna, možda uplakana, možda ranjena – ali sigurna da nijedna noć nije duža od Božije milosti.

Takva smotra ne bi imala reflektore jer bi svjetlost dolazila iznutra. Ne bi imala sudije jer konačni sud pripada samo Gospodaru. Ne bi bilo pobjednika nad drugima, jer bi najveća pobjeda bila pobjeda nad vlastitim egom.

Zašto duša nema svoju modnu pistu?

Zato što se njena ljepota ne pokazuje hodom, nego postupanjem. Ljepota duše vidi se kada čovjek ima moć, a ne učini nepravdu; kada je povrijeđen, a ne postane zločinac; kada može uzvratiti poniženjem, ali izabere dostojanstvo; kada mu niko ne bi zamjerio da mrzi, a on ipak sačuva srce od mržnje.Ljepota duše vidi se kada čovjek učini dobro koje niko neće fotografirati. Kada nahrani gladnog bez objave. Kada oprosti bez svjedoka. Kada noću zaplače nad vlastitim grijesima, a danju ne ispituje tuđe. Kada zaštiti nečiju čast iako od toga nema koristi. Kada govori istinu i onda kada mu istina oduzima privilegiju. To su haljine koje se ne mogu kupiti. One se šiju iglom iskušenja, koncem strpljenja i rukom iskrene namjere. Njihova cijena nije novac, nego borba sa samim sobom.

Dvije starosti

Tijelo stari čak i kada se čovjek tome protivi. Duša može ostati nezrela čak i u ostarjelom tijelu, ali može i sazrijevati sve dok ne postane smirena. Postoji lice bez bora iza kojeg je umorna duša. Postoji izborano lice iz kojeg zrači mir. Postoje mladi ljudi kojima je nada ostarjela i starci kojima je srce još uvijek mlado pred Božijom milošću. Tijelo broji godine. Duša broji smislove. Tijelo slabi koračajući prema zemlji. Duša može jačati koračajući prema Gospodaru.

Na kraju čovjek skida svu odjeću društvenog položaja, bogatstva, slave i moći. Na posljednjem putovanju ne nosi marku svoje odjeće, titulu, broj pratilaca ni ljepotu lica. Umotava se u jednostavno platno, kao posljednju zemaljsku opomenu da su sve razlike kojima smo se hvalili bile privremene. Tada tijelo ostaje zemlji. Ali čovjek ne odlazi Gospodaru s onim što je nosio na sebi, nego s onim što je nosio u sebi.

Smotra koja se već održava

Smotra odjeće za dušu, zapravo, postoji. Samo nije najavljena reklamama. Održava se svakoga dana. Održava se kada nas neko uvrijedi, pa se pokaže jesmo li odjeveni strpljenjem ili gnjevom. Održava se kada dobijemo položaj, pa se vidi nosimo li odjeću služenja ili plašt oholosti. Održava se kada susretnemo slabijeg, pa se otkrije jesmo li obučeni milošću ili nadmenošću. Održava se kada ostanemo sâmi, daleko od ljudskih pogleda, pa se pokaže je li naša moralnost bila uvjerenje ili predstava. Svako iskušenje je reflektor. Svaka odluka je korak. Svako djelo otkriva odjeću duše.

Pred ljudima se možemo predstaviti drukčijima nego što jesmo. Pred Bogom ne možemo. Ljudi vide kroj, a Bog vidi namjeru. Ljudi vide boju odjeće, a Bog vidi boju srca. Ljudi čuju riječi, a Bog zna iz kojeg su izvora potekle.

Zato će najveće iznenađenje posljednje smotre biti to što će mnogi koji su na zemlji izgledali veličanstveno pred vječnošću stajati duhovno nagi, dok će oni neprimjetni, siromašni i prezreni biti odjeveni svjetlošću svojih tihih dobrih djela.

Povratak ravnoteži

Nije potrebno ugasiti sva ogledala tijela. Potrebno je postaviti ogledalo pred dušu. Pitajmo se svakoga jutra: čime ću danas odjenuti svoju dušu? Hoću li je odjenuti istinom kada bude lakše slagati? Hoću li je ogrnuti milošću kada budem imao pravo biti strog? Hoću li joj staviti veo stida kada me niko osim Boga ne vidi? Hoću li je ukrasiti zahvalnošću umjesto stalnim nezadovoljstvom? Hoću li je zaštititi od zavisti, koja najprije spaljuje srce u kojem se nastani? Hoću li joj obući odjeću oprosta, ne zato što je nepravda mala, nego zato što ne želim da mržnja postane moja druga koža? To su pitanja istinske ljepote.

Jer nije lijep samo onaj kojeg ljudi rado gledaju. Lijep je onaj u čijem prisustvu drugi ljudi ne osjećaju strah, poniženje ni stid zbog onoga što jesu. Nije najljepše lice ono koje nema bora, nego ono na kojem nije ostao trag prezira prema drugima. Nisu najljepše oči one čija se boja pamti, nego one koje primjećuju tuđu bol. Nisu najljepše ruke one koje nose nakit, nego one koje podižu paloga. Nisu najljepše usne one koje privlače poglede, nego one koje ne izgovaraju laž, klevetu i riječ koja ubija nadu.

Posljednje ogledalo

Doći će dan kada tijelo više neće moći stati pred ogledalo. Oči koje su se divile njegovoj ljepoti zatvorit će se. Ruke koje su ga njegovale spustit će se. Odjeća zbog koje se čovjek ponosio ostat će u ormaru. Drugi će je možda obući ili baciti, a tijelo će biti položeno u zemlju bez ijednog ukrasa kojim se nekada izdvajalo. Tada će ostati samo ono što nije moglo biti fotografirano: namjera, vjera, dobrota, nepravda, oprost, ljubav, izdaja, suza, dova i trag koji smo ostavili u dušama drugih ljudi. Zemlja će preuzeti ono što joj pripada. Gospodaru će se vratiti ono što pripada Njemu.

Zato mudrost nije u preziru tijela, nego u tome da ga stavimo u službu duše. Da oči gledaju čisto, jezik govori istinito, ruke rade pravedno, noge idu putem dobra, a srce ostane budno pred Gospodarom.Tijelo je odjeća koju duša nosi kroz vrijeme. Ono će se istrošiti, ma koliko ga čuvali. Ali duša odjevena bogobojaznošću, istinom, stidom, milošću i dobrim djelima ne izlazi iz mode. Njena ljepota ne opada s godinama. Ona postaje sve vidljivija što se više približava svome Izvoru.

Stoga, kada se sljedeći put pogledamo u ogledalo, ne pitajmo samo: „Kako danas izgledam?“ Upitajmo i: „Kako danas izgleda moja duša?“ Je li odjevena ili naga? Je li čista ili prekrivena prašinom grijeha? Je li slobodna ili zarobljena tuđim pogledima? Je li živa ili samo stanuje u živom tijelu? Jer najvažnija odjeća nije ona u kojoj ćemo se pojaviti pred ljudima, nego ona u kojoj ćemo se pojaviti pred Gospodarom.A najljepša smotra nije ona na kojoj tijelo izazove najviše pogleda, nego ona na kojoj duša, smirena i odjevena Božijom milošću, čuje poziv: – A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj! (El-Fedžr, 27–30).

To je konačna smotra ljepote. Bez prolaznih reflektora. Bez lažnih mjera. Bez trgovine tijelom. Samo duša, njen Gospodar i istina o tome čime se čovjek odijevao dok je živio na zemlji.