Iako tehnologija, oprema i vođenje alpinista nikada nisu bili napredniji, Everest svake sezone uzima ljudske živote. Zašto je ova planina u stvarnosti toliko opasna? Odgovor leži u spoju ekstremne medicine, fizike i moderne ljudske psihologije.
1. “Zona smrti” – spora asfiksija na celularnom nivou
Najnepoznatija činjenica za laike jeste da u takozvanoj Zoni smrti (iznad 8.000 metara nadmorske visine) ljudsko tijelo fizikalno ne može postojati. Atmosferski pritisak na toj visini iznosi tek trećinu onoga na nivou mora, što znači da sa svakim udahom u pluća ulazi tri puta manje kiseonika.
Čak i uz korištenje boca s kiseonikom, tijelo u Zoni smrti doslovno umire iz sata u sat. Ćelije troše više resursa nego što ih mogu obnoviti, a metabolizam se urušava. Ako se penjač na toj visini zadrži duže od 24 do 48 sati, unutrašnji organi počinju otkazivati, a mozak uslijed nedostatka kiseonika ulazi u stanje konfuzije i halucinacija.
2. Tihe ubice: HAPE i HACE
Gubitak kiseonika i ekstremni pad pritiska dovode do dva najopasnija medicinska stanja u alpinizmu:
HAPE (Visinski edem pluća): Pluća se pune tečnošću, izazivajući osjećaj gušenja na suhom. Penjač počinje iskašljavati pjenu i gubi sposobnost kretanja.
HACE (Visinski edem mozga): Mozak otiče uslijed širenja krvnih žila koje očajnički pokušavaju doći do kiseonika. Rezultat su gubitak motorike, koma i, ukoliko se osoba odmah ne spusti na nižu visinu, brza smrt.
3. Khumbu ledenjak: Ruski rulet na samom početku
Jedna od najvećih zabluda jeste da opasnost vreba samo na samom vrhu. Jedna od najsmrtonosnijih tačaka na Everestu nalazi se na samom početku uspona – Khumbu ledenjak (Khumbu Icefall).
To je doslovno zamrznuta, pokretna rijeka leda koja se dnevno pomjera i do jedan metar. Penjači moraju prelaziti preko gigantskih pukotina koristeći samo aluminijske ljestve i užad. Ogromni ledeni tornjevi veličine višespratnica (seraci) mogu se srušiti u bilo kojem sekundu, bez ikakvog upozorenja. Ovdje ne pomaže ni iskustvo ni kondicija – u pitanju je čista sreća.
4. Vremenske prilike i ekstremna mikroklima
Weather system na Everestu je potpuno nepredvidiv. Temperatura se rutinski spušta ispod -40°C, ali stvarne ubice su Jet stream vjetrovi – orkanske struje koje pušu brzina većim od 160 km/h. Ovi vjetrovi mogu doći u roku od samo nekoliko minuta, sniziti vidljivost na nulu i otpuhati penjače s uskih grebena ili ih smrznuti za nekoliko sati.
5. Moderan paradoks: Fatalne “saobraćajne gužve”
Možda najapsurdniji, ali i najčešći uzrok smrti na Everestu u 21. vijeku jeste – gužva.
Budući da postoji samo nekoliko dana u godini (tzv. “vremenski prozori” u maju) kada su uslovi za uspon idealni, stotine penjača istovremeno kretaju ka vrhu. Na uskim grebenima nastaju duge kolone i čekanja. U Zoni smrti, svaka minuta provedena u stojnom stavu dok čekate da neko napravi korak ispred vas troši vaše dragocjene zalihe kisika i izlaže vas promrzlinama.
Zaključak: Cijena ljudske opčinjenosti
Mount Everest nije opasan samo zato što je visok – on je opasan jer predstavlja ekosistem u kojem čovjek jednostavno ne pripada. Spoj ekstremne fizike prirode i ljudske želje da se savlada nemoguće stvara okruženje u kojem najmanja greška, sitna opreza ili samo nekoliko minuta zakašnjenja u donošenju odluke o povratku znače razliku između života i smrti.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.