Poruka iz Kamičana: Kultura sjećanja je obaveza prema žrtvama i opomena budućim generacijama 

Po završetku programa bit će klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop pet identificiranih žrtava ubijenih tokom 1992. godine.

Tokom obilježavanja poručeno je da kultura sjećanja predstavlja obavezu prema žrtvama, ali i upozorenje budućim generacijama na posljedice negiranja ratnih zločina i genocida.

Posljednji smiraj danas će pronaći Azmir Hajrudin (24), najmlađa žrtva ovogodišnje dženaze, Hase Omić (74), Adem Hopovac, Jusuf Jelečević i Muhamed Cerić.

Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na različitim lokalitetima, među kojima su Kruhari, Ljubija, Sanski Most i Čarakovo. Neka tijela ekshumirana su još 1997. godine, dok se na konačnu identifikaciju i ukop čekalo gotovo tri decenije. U skladu sa željama porodica, nakon zajedničke dženaze u Kamičanima žrtve će biti ukopane u različitim mjesnim mezarjima.

Organizatori komemoracije podsjetili su da se ovaj datum i dalje službeno obilježava kao dan žalosti samo na području Unsko-sanskog kantona.

Ovogodišnji program bio je posvećen logoru Trnopolje, jednom od tri prijedorska logora formirana u maju 1992. godine, kroz koji su prošle hiljade bošnjačkih i hrvatskih civila.

Istraživač zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava te zaposlenik Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine Mujo Begić kazao je da je Trnopolje bilo mjesto masovnog zatočenja žena, djece i starijih osoba, ali i prisilnih deportacija, sistematskog zlostavljanja i seksualnog nasilja. Logor Trnopolje formiran je 26. maja 1992. godine odlukom Kriznog štaba tadašnje Srpske opštine Prijedor, zajedno s logorima Omarska i Keraterm. Kroz njega je prošlo oko 23.000 Bošnjaka i Hrvata iz prijedorske regije, uglavnom žena, djece i starijih osoba, koji su bili zatočeni u uslovima ispod svakog ljudskog dostojanstva – rekao je Begić.

Dodao je da je Trnopolje bilo mjesto kroz koje je prošlo oko 23.000 civila, koji su živjeli u neljudskim uslovima, bez osnovnih sredstava za život. Istovremeno, logor je bio mjesto masovnih deportacija i teških zločina nad ženama, djecom i drugim zatočenicima. Zato je važno da se ova mjesta pamte i da o njima govore buduće generacije. Zatočenici su bili smješteni u školskim prostorijama, Domu kulture, okolnim kućama, ali najvećim dijelom na otvorenom, pod improvizovanim skloništima. Nisu imali pitku vodu, hranu, higijenske uslove niti bilo šta što je neophodno za dostojanstven život – naveo je on.

Naglasio je da je Trnopolje bio logor žena i djece. To je mjesto na kojem su počinjena masovna silovanja i drugi teški oblici zlostavljanja. Žene i djevojčice odvođene su iz logora i izlagane sistematskom seksualnom nasilju, a mnoge su ubijene – rekao je Begić.

Podsjetio je da je jedna od ključnih karakteristika logora Trnopolje bila njegova uloga u provođenju prisilnih deportacija. Hiljade ljudi odvođene su vozovima, autobusima i kamionima iz Prijedora s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s tog područja.

Govoreći o manje poznatim aspektima funkcioniranja logora, Begić je istakao da je Trnopolje bilo i mjesto ucjene. Ono o čemu se najmanje govori jeste da je Trnopolje bio i logor ucjene. Zatočene žene i djeca korišteni su kao sredstvo pritiska na muškarce koji su se nalazili u Omarskoj i Keratermu, kako bi se spriječio svaki pokušaj otpora ili bijega – istaknuo je Begić.

Na kraju je pozvao sve koji imaju priliku da posjete Trnopolje, ističući da samo obilazak mjesta zločina može pomoći da se shvati razmjer stradanja i važnost očuvanja kulture sjećanja.