„Svi se dive nama, gledaju nas kao neke pokusne kuniće. Kako smo ostali, kako smo preživjeli i često postavljaju pitanje zašto smo još uvijek ovdje.“
Upozorio je da se priča o Srebrenici uglavnom svodi na juli i genocid, dok se o životu danas govori mnogo manje. „Niko ne govori o 12.000 ljudi koji su ubijeni na ovom području prije genocida. Ne govori o ubijenim ženama, o ubijenoj djeci. Sva priča se u ovim julskim danima svodi samo na genocid. Niko ne govori o trenutnom životu u Srebrenici.“
Govoreći o demografskoj slici, podsjetio je da je prije rata u Srebrenici živjelo oko 27.500 Bošnjaka. „Prije rata Srebrenica je imala otprilike 27.500 Bošnjaka, to je bilo 75 posto stanovništva. Sada sam siguran da ih nema više od 2.000.”
Hadžić smatra da je povratak od početka bio pogrešno postavljen jer su ljudima obnavljane kuće, ali im nije stvarana ekonomska osnova za ostanak.
„Aneks 7 Dejtonskog sporazuma je u svom začetku imao pogrešan korak. Vraćali su ljude na njihova prijeratna ognjišta, izrađivali im stambene jedinice, a nisu im izrađivali minifabrike i minipogone.“
Prema njegovim riječima, odgovornost za današnje stanje velikim dijelom snose sami Bošnjaci i njihove politike. „Odgovornost za ovo što je danas ovako u Srebrenici, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, Milićima, Bijeljini jeste 80 posto na nama Bošnjacima. Zato što smo neke stvari prihvatili, neke stvari nismo razumjeli i nismo bili dorasli nekim činjenicama i pozicijama koje obavljamo.“
Istakao je da su se mnogi ljudi vratili s namjerom da obnove život, ali su kasnije bili prisiljeni otići.
„Ljudi su došli, iskazali svoju namjeru da obnove život, formiraju ovdje svoje porodice i na kraju su bili prinuđeni da odu. Prije svega zbog nemanja zaposlenja. Drugi razlog je diskriminacijski. Kada moje dijete u školi ne uči bosanski jezik, nego je učilo jezik bošnjačkog naroda, a danas u srednjoj školi uči srpski jezik.“
Govoreći o svakodnevici djece i porodica, Hadžić je rekao da u Srebrenici nedostaju osnovni sadržaji za normalan život. „Kada vi svoje dijete, da mu pokažete kako treba da živi i da bude pripremljeno za život, morate odvesti odavde 50, 70, 150 ili 200 kilometara. Nemate kino, jedan normalan park, normalno mjesto gdje možete izaći sa porodicom.“
Na pitanje šta se može učiniti da se stanje promijeni, Hadžić je rekao da se odnos prema Srebrenici ne može svoditi na povremenu pomoć i javne pozive. „Sve se svelo na javni poziv, na prokletu frezu, paket i neku pomoć. Tako su oni educirali ovaj narod da živi.“
Posebno je kritikovao to što se pažnja institucija prema Srebrenici uglavnom svodi na dane oko 11. jula. „Kada budemo imali odnos koji se ne svodi na tri julska dana, tada možemo govoriti o nečemu. Komemoracija i dženaza se podrazumijevaju, to mora biti. Ali šta mi radimo? Dođemo, saslušamo šta ima ko da kaže i čim počne dženaza, vjerski obred, čujemo sirene i naši prvi bošnjački visoki zvaničnici idu prema svojim destinacijama.“
Naglasio je da u Srebrenici, Bratuncu i Zvorniku postoje obrazovani ljudi koji žele više od jednokratne pomoći.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.