„Vrlo je teško objasniti kako se čovjek osjeća pred 11. juli. Ne znam u kojoj mi je ulozi teže kao majci Srebrenice, kao svjedokinji Haškog tribunala ili kao svjedokinji svega što se danas dešava. Lično sam mnogo razočarana u sve.“
Prisjećajući se svojih prvih svjedočenja pred Haškim tribunalom, Malagić je kazala da je od početka vjerovala da će se istina brzo utvrditi i da će nestale osobe biti pronađene.
„Bila sam veliki optimista. Među prvima sam svjedočila protiv Krstića jer mi je cilj bio da se dokaže istina i pronađu naši nestali. Nikada nisam odbila nijedan poziv za svjedočenje, dala sam brojne izjave i ni zbog čega se ne kajem. Niko se nije krio kada je mučio i ubijao moju djecu i druge nevine žrtve, pa nisam ni ja imala razloga da se krijem.“
Navela je da je s vremenom izgubila povjerenje u institucije Bosne i Hercegovine, koje, kako smatra, nisu učinile dovoljno da se ubrza proces suočavanja s prošlošću.
„Osjetila sam da oni koji treba da brinu o nama i da vode društvo naprijed nisu uložili dovoljno truda i napora. Nisu donošene odluke i zakoni na vrijeme, dok je druga strana to koristila. Najteže je što se genocid godinama relativizira i predstavlja kao građanski rat, iako svi znaju da to nije istina.“
Posebno je kritikovala izostanak institucionalnih reakcija na negiranje genocida.
„Na njihove izjave i negiranje gotovo niko iz naših institucija ne reaguje. Šta vrijedi jednoj žrtvi i svjedokinji ako svi drugi šute? Potrebni su nam pametni, hrabri ljudi kojima će država biti na prvom mjestu i koji neće dozvoliti da se ni trideset godina poslije genocid svakodnevno negira.“
Govoreći o primjeni zakona kojim je zabranjeno negiranje genocida, Malagić je ocijenila da su rezultati pravosuđa poražavajući.
„To nije samo šamar žrtvama, to je mnogo više od toga. Pitam se kako ljudi koji rade u pravosuđu i institucijama mogu godinama primati velike plate, a da gotovo ništa ne rade. Toliko malo presuda ne mogu razumjeti. Toliko je dokaza, svjedočenja i materijala prikupljeno kroz Haški tribunal da se presude mogu donositi na osnovu već utvrđenih činjenica.“
Smatra da je razlog za to politički uticaj na pravosuđe. „Po mom mišljenju, pravosuđe neće da radi. To nije neznanje, nego nedostatak volje. Politički uticaj je očigledan i dok se to ne promijeni, neće biti ni ozbiljnijih presuda.“
Malagić je istakla da se o Srebrenici govori samo nekoliko dana u godini, dok ostatak vremena izostaje stvarna briga.
„O Srebrenici se priča dva ili tri dana. Svi vas tada zovu, a čim prođe 11. juli, u Memorijalnom centru više nema nikoga. Pitam se koga zaista interesuje Srebrenica tokom cijele godine.“
Kao primjer nebrige navela je i ukidanje autobuske linije Sarajevo–Srebrenica. „Mene je posebno pogodilo ukidanje linije Sarajevo–Srebrenica. Toliki je problem održati jednu autobusku liniju da možemo otići kada želimo posjetiti Memorijalni centar. To dovoljno govori koliko se zaista vodi računa.“
Prisjetila se i konferencija posvećenih Haškom tribunalu i Srebrenici na kojima su, kako kaže, politički lideri formalno ispunjavali obavezu, ali nisu pokazivali stvarni interes za žrtve.
„Naši lideri bi pročitali unaprijed pripremljene govore i odmah otišli. Na kraju bismo ostali samo mi, žrtve i svjedoci, da razgovaramo jedni s drugima. Oni ne žele ni da saslušaju ono što imamo reći. To najbolje pokazuje njihov odnos prema žrtvama, svjedocima, Srebrenici i istini.“
Zaključila je da su brojne vlasti koje su se mijenjale tokom posljednje tri decenije propustile učiniti više za Srebrenicu. „Mnogi su godinama bili na vlasti i imali priliku da urade mnogo više. Danas ih više ne mogu ni slušati kada govore o Srebrenici, jer za Srebrenicu nisu uradili gotovo ništa.“
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.