Sarajevo

Sjećanje i bol koji traju duže od tri decenije: U Semizovcu održan godišnji skup porodica nestalih Općine Vogošća

Tradicionalnim bacanjem ruža sa mosta kojim se preko rijeke Bosne ulazi u vogošćansko naselje Svrake, porodice nestalih i drugi građani prisutni na današnjem (16.06.2026.)

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Godišnjem skupu porodica nestalih Općine Vogošća u Semizovcu, još jednom su pozvale nadležne da im pomognu u rješavanju sudbine za još 58 osoba koje su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.1995. godine, u Vogošći, prisilno zatočene i iz tih mjesta zatočenja odvedene u nepoznatom pravcu, te se o njihovoj sudbini ni danas ništa ne zna.

Prije tog čina brojne delegacije Koordinacije boračkih udruženja, Općine Vogošća i stranaka koje participiraju u općinskom zakonodavnom tijelu, polaganjem cvijeća na Centralnom spomen obilježju šehidima i poginulim borcima Semizovca, Svraka i Gore, odale su počast svima koji su tokom minulog rata izgubili svoje živote.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Na skupu su se prisutnima obratili Ema Čekić, predsjednica Udruženja „Porodice nestalih općine Vogošća“, Migdad Hasanović, načelnik Općine Vogošća, te Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

Obraćanje Eme Čekić: “Naša je obaveza da ne odustanemo od borbe koja će nas dovesti do istine”„Iza nas je još jedna godina ispunjena brojnim aktivnostima usmjerenim ka ostvarivanju osnovnog cilja našeg Udruženja – pronalaženju istine o sudbini naših sugrađana koji su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine, prinudno zatočeni u agresorske logore na području Vogošće i iz njih odvedeni u nepoznato, te očuvanju sjećanja na stradanja kroz koja je prošla Vogošća tokom minulog rata.

FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ
FOTO: ESET MURAČEVIĆ

Uprkos inertnosti domaćih vlasti, važan korak napravljen je u pravnoj borbi za istinu i pravdu što je rezultiralo presudom međunarodnog komiteta za ljudska prava u Strazburu kojom se od nadležnih vlasti u našoj zemlji zahtijeva da poduzmu konkretne mjere iz svoje nadležnosti kako bi se rasvijetlila sudbina nestalih osoba i adekvatnije riješila statusna pitanja njihovih porodica. Iako nijedna presuda ne može nadomjestiti izgubljene živote, ona predstavlja važnu potvrdu da naša borba za istinu ima svoje utemeljenje i međunarodno priznanje. Na žalost, i ova presuda, kao slične presude drugih međunarodnih sudova, se ne provodi u praksi.

Kako godine prolaze, sve je manje nade da ćemo nekoga od njih pronaći živog. Međutim, nije nestala nada da ćemo pronaći njihove posmrtne ostatke, dostojno ih identificirati i ukopati, kako bi njihove porodice konačno dobile mjesto na kojem mogu proučiti Fatihu, zapaliti svijeću ili odati poštovanje svojim najmilijima. Na tom putu nismo sami. Mnogo je institucija, organizacija i pojedinaca koji nam pomažu da dođemo do novih saznanja, da istrajemo u svojoj borbi i da naš teret bude barem malo lakši.

Posebnu zahvalnost dugujemo Općini Vogošća koja kontinuirano pruža podršku aktivnostima Udruženja, uključujući i novčane podsticaje za informacije koje mogu dovesti do pronalaska nestalih osoba. Zahvaljujemo se Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti, Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), Međunarodnom komitetu Crvenog krsta/križa, Caritasu, medijima, brojnim domaćim i međunarodnim nevladinim organizacijama, političkim i privrednim subjektima te svim dobronamjernim ljudima koji su bili uz nas kada nam je to bilo najpotrebnije.

Porodice nestalih nisu izgubile dostojanstvo, snagu ni odlučnost. Naša bol je velika, ali je još veća naša obaveza prema onima koje tražimo. Nastavit ćemo govoriti o njihovim sudbinama, čuvati uspomenu na njih i tražiti istinu sve dok i posljednja nestala osoba ne bude pronađena.“

Obraćanje načelnika Migdada Hasanovića: Statistika stradanja u Vogošći„Kroz agresorske logore na području Vogošće prošlo je oko 800 muškaraca, žena i djece. Njih 400 je ubijeno. Do danas je iz brojnih masovnih i pojedinačnih grobnica ekshumirano 297 naših sugrađana koji su ubijeni samo zato što su bili druge nacionalnosti ili su branili pravo na život i slobodu. I pored svih napora, sudbina još 58 Vogošćana ostaje nepoznata, kao i sudbina drugih lica iz Hadžića, Nahoreva, Ilijaša i drugih mjesta čiji su sugrađani na ovom prostoru bili u prinudnom mjestu zatočenja.

Oni su odvedeni u nepoznatom pravcu, a njihove porodice već više od tri decenije žive između nade i neizvjesnosti. Svaki od tih brojeva krije jedno ime, jedno lice, jednu porodicu i jedan život koji je nasilno prekinut. Iza svakog nestalog ostali su roditelji, supružnici, djeca, braća i sestre koji još čekaju odgovor na najteže pitanje – gdje su naši najmiliji? Naša obaveza je da ne odustenemo od borbe koja će nas dovesti do istine o njihovoj sudbini.“

Poruka Duške Jurišić: Traženje nestalih je uslov za opstanak mira„U medijskm izvještavanju tokom rata i u susretima sa ljudima nerijetko sam nailazila na one koji su sa zabrinutošću, sa bojavni govorili o nestalim i ostalim u Vogošći. Širile su se razne priče o njihovoj sudbini. Tada sam nekako vjerovala da će se možda i rat duže trajati nego što će trajati potraga za nestalima. Rat je bio dug i težak. Agresija je bila ne protiv vojske nego protiv civila, protiv djece, žena, muškaraca, prije svega Bošnjaka, a onda i drugih u BiH. Ali zaista nisam vjerovala da ćemo 30 i nešto više godina nakon rata stajati na ovom mjestu i još uvijek govoriti o 800 zatočenih, maltretiranih ljudi u logorima na tako malom prostoru kao što je opština Vogošća od kojih je 400 ubijeno i oko 58 osoba za kojima se još uvijek traga.

Nakon svih ovih iskustava i nakon početnog entuzijazma da će biti pronađeni, ja imam samo dvije poruke. Zahvaljujući vašoj upornosti, zahvaljujući povjerenju koje imamo institucije i sa ovog mjesta moramo ih podsjetiti da trebaju i tridesetak godina poslije nastaviti raditi svoj posao i istraživati ratne zločine i hapsiti počinioce. To je jedan od puteva. A drugi put, tridesetak godina poslije, ako se kod počinitelja, kod izvršitelja, kod saučesnika nije probudila savjest, sumnjam da će se to sada dogoditi.

Međutim, šta iza njih ostaje? Iza njih ostaju njihova djeca, iza njih ostaju njihovi unuci i sa ovoga mjesta želim da im poručim, upitajte se šta je vaš otac, šta je vaš djed radio tokom minulog rata. A ta savjest ne prolazi. Ta loša savjest prenosi se na generacije poslije. I njene posljedice su puno veće posljedice od činjenice da će neko pred kraj svog života progovoriti i reći gdje se nalaze masovne i pojedinačne grobnice. Posljedice za takve su mnogo veće nego posljedice za vas jer i ne mogu se više složiti nego sa konstatacijom načelnika opštine Belogošća gospodina Mugdina Hasanovića koji je rekao da vi ste pobjednici, vi ste preživjeli. Traženje za skoro 7500 nestalih jeste uslov za opstanak mira na ovom prostoru. Bez raščišćavanja, bez čiste jasne prošlosti, bez istine i pravde nema budućnosti.“

Glas mladosti i upućeni Apel porodicaTokom skupa, posebnu emociju unijeli su učenici i mladi svojim literarnim radovima. Sara Bibić, Lamija Kukić i Faris Tanković, učenici Osnovne škole “Porodice efendije Ramić” iz Semizovca, pročitali su svoje literarne radove koji su nagrađeni na ovogodišnjem konkursu Udruženja na temu nestalih osoba. Takođe, literarni rad Mejre Kljajić, studentice Gazi Husrev-begove medrese, pročitao je njen brat Muhamed.

Na skupu je još jednom pročitan Apel porodica kojim pozivaju nadležne institucije, ali i sve druge građane da im pomognu u rasvjetljavanju sudbine njihovih najmilijih koja je već 35 godina unazad prekrivena velom tajne.

Manifestaciju je uspješno moderirala Saira Čekić, nakon čega je u Džamiji Svrake proučen Tevhid za sve nestale i poginule šehide i borce odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.–1995. godine.