Scenarij je gotovo uvijek identičan, šablonski i poražavajući: dogodi se zločin, javnost se podigne na noge, društvene mreže preplave izrazi ogorčenosti i zahtjevi za pravdom, a mediji histerično jure za klikovima. Ipak, ta kolektivna empatija i bijes traju kratko najčešće tek tri dana. Četvrtog dana, pažnju nam zaokupi neka nova vijest, a prethodna tragedija biva gurnuta pod tepih zaborava, sve do nekog narednog, neizbježnog zločina.
Ovakav ciklus kolektivne amnezije i hronične letargije otvara duboka i uznemirujuća pitanja. Šta se to dešava s ljudskom psihom i kolektivnom sviješću? Zbog čega je oduzimanje ljudskog života postalo društveno prihvatljiva i „normalna“ pojava, i na koji način, kao sistem i pojedinci, možemo i moramo spriječiti dalju eskalaciju nasilja?
O ovim alarmantnim društvenim anomalijama, ali i o najnovijoj tragediji – dvostrukom ubistvu i samoubistvu u Kiseljaku koje je ponovo ogolilo našu stvarnost – za portal Bosnainfo govori ugledni sociolog Vladimir Vasić.
U otvorenom razgovoru, Vasić se ne libi stvari nazvati pravim imenom, dajući dijagnozu trenutnog stanja koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim:
“Bh. društvo se naviklo na svakodnevna ubistva! Od toga se prave senzacije! Postali smo bolesno društvo, treba nas liječiti”, jasan je i upozoravajući Vasić na samom početku našeg razgovora.
Bosnainfo: Svjedočimo sve češćim femicidima i porodičnim ubistvima. Kao društvo stalno govorimo da smo “zgroženi”, ali se tragedije ponavljaju. Gdje zapravo griješimo?
Vasić: Porodična ubistva nisu zasebni intimni „incidenti“, nego posljedica dugotrajnog društvenog propadanja normi, institucija i međuljudskih odnosa. Kao društvo često reagujemo emotivno tek nakon tragedije, ali ne djelujemo preventivno. Griješimo jer nasilje prepoznajemo prekasno, relativizujemo ga kroz rečenice poput „to je njihov odnos“, a istovremeno živimo u kulturi sve veće frustracije, agresije i emocionalne nepismenosti. Društvo koje normalizuje poniženje, prijetnje i kontrolu stvara ambijent u kojem nasilje postaje moguće. Problem je što nakon svakog ubistva glumimo kolektivni šok, a već sutra nastavljamo isto – ismijavanje žrtava, opravdavanje nasilnika i ćutanje pred očiglednim problemima. Pitanje je, ne da li ima, već u kojoj mjeri se može identifikovati kolektivna odgovornost?
Bosnainfo: Koliko je opasno to što se porodično nasilje još uvijek često naziva “privatnim problemom porodice”?
Vasić: Nasilje ne može niti smije biti privatna stvar! Veoma je opasno kada se porodično nasilje naziva „privatnim problemom“. Onog trenutka kada nasilje zatvorimo unutar četiri zida, društvo praktično odustaje od žrtve. Nasilje nije privatna stvar jer posljedice nisu privatne – one razaraju porodicu, djecu, zajednicu i kompletno društveno povjerenje. Takav pristup stvara tišinu, a tišina je najjači saveznik nasilnika. Kada komšije, rodbina ili institucije kažu “nećemo da se miješamo”, tada nasilnik dobija osjećaj moći, a žrtva osjećaj potpune napuštenosti. Rečenica “to je privatna stvar porodice” ubila je mnogo žena prije nego oružje ili ruke nasilnika. To je opasna društvena filozofija koja nasilniku daje prostor da nesmetano vlada strahom. Nasilje nije privatno onda kada neko živi u strahu za život.
Bosnainfo: Javnost nakon svakog femicida postavlja isto pitanje – “je li se ovo moglo spriječiti?”. Može li se zaista spriječiti ili sistem reaguje tek kada bude prekasno?
Vasić: U velikom broju slučajeva nasilje se može spriječiti, ali samo ako sistem reaguje na prve znakove. Problem je što institucije često djeluju tek kada prijetnje postanu ekstremne. Femicid gotovo nikada ne dolazi „iznenada“ – njemu prethode prijetnje, kontrola, psihičko nasilje, izolacija, uhođenje ili ranije fizičko nasilje. Dakle, pitanje nije samo „da li se moglo spriječiti“, nego zašto alarmi nisu ozbiljno shvaćeni na vrijeme. Nasilnici često mjesecima ili godinama prije zločina pokazuju obrasce opsesije, kontrole i prijetnji. To su jasni indikatori da će doći do kulminacije, odnosno zločina. Problem je što sistem te znakove ne tretira kao alarm, nego kao administrativni predmet. Tek kada se dogodi ubistvo, svi naknadno analiziraju šta je trebalo uraditi. To je dokaz da sistem uglavnom reaguje posthumno – kada više nema koga da zaštiti.
Bosnainfo: Koliko institucije snose odgovornost zbog činjenice da su mnoge žrtve ranije prijavljivale nasilje, ali nisu bile adekvatno zaštićene?
Vasić: Institucije snose ogromnu odgovornost onda kada postoje ranije prijave, a zaštita izostane. Ako žrtva više puta traži pomoć, a sistem joj ne pruži sigurnost, šalje se poruka da nasilje nije ozbiljan društveni problem. Naravno, odgovornost je individualno na počiniocu, ali institucionalni propusti često stvaraju prostor u kojem nasilnik dobija osjećaj nedodirljivosti. Nažalost, takav rad institucija dovoljno govori o njihovoj (dis)funkcionalnosti.
Bosnainfo: Imamo li problem sa blagim kaznama i činjenicom da nasilnici često ne osjećaju strah od posljedica?
Vasić: Blage kazne su direktna poruka nasilnicima da društvo nema ozbiljan odnos prema nasilju nad ženama. Kada nasilnik vidi da može maltretirati, prijetiti i proganjati bez ozbiljnih posljedica, on dobija osjećaj nedodirljivosti. Kazna mora biti jasna poruka da je nasilje crvena linija države, a ne prekršaj koji će se završiti uslovnom osudom i kratkotrajnim pritvorom.
Bosnainfo: Koliko patrijarhalni obrasci i dalje utiču na to da muškarci ženu i porodicu doživljavaju kao “vlasništvo”?
Vasić: Na Balkanu još postoji duboko ukorijenjeno uvjerenje da muškarac ima pravo da kontroliše ženu. Neki muškarci partnerku doživljavaju kao produžetak svog ega, a ne kao slobodnu ličnost. Zato odlazak žene, razvod ili odbijanje često doživljavaju kao poniženje koje “moraju kazniti”. To nema veze sa ljubavlju – to je patologija moći i posesivnosti koju društvo predugo opravdava rečenicama poput “takav je temperament”.
Bosnainfo: Šta govori činjenica da nakon svakog zločina svi traže krivca, a vrlo brzo se sve zaboravi do naredne tragedije?
Vasić: Nakon svakog zločina svi traže krivca, ali vrlo malo ljudi traži promjenu sistema. Društvo se emotivno isprazni kroz nekoliko dana tuge, statusa i televizijskih debata, a onda nastavlja po starom. To pokazuje da smo postali društvo trenutne reakcije, ali ne i dugoročne odgovornosti. Tragedije nas potresu samo dok su vijest.
Bosnainfo: Jesu li škole i obrazovni sistem potpuno zakazali kada je riječ o prevenciji nasilja?
Vasić: Škole jesu zakazale jer više ne oblikuju karakter nego samo prenose informacije. Djeca danas odrastaju u kulturi agresije, ismijavanja i brutalne komunikacije, dok se empatija smatra slabošću. Ako obrazovni sistem ne uči mlade kako da kontrolišu bijes, poštuju granice i razvijaju emocionalnu inteligenciju, onda društvo proizvodi generacije koje nasilje doživljavaju kao normalan način rješavanja konflikata.
Bosnainfo: Šta biste rekli građanima koji nakon svakog femicida pišu statuse i izražavaju šok, ali rijetko prijave nasilje koje vide u svojoj okolini?
Vasić: Ljudi koji nakon svakog femicida pišu “počivaj u miru”, a nikada nisu prijavili nasilje koje gledaju godinama u svom komšiluku, moraju shvatiti da pasivnost ima posljedice. Nasilnik opstaje zahvaljujući tišini okoline. Najveći saveznik nasilja nije samo nasilnik nego društvo koje ćuti da se “ne zamjeri”. Nekada jedan poziv policiji može biti razlika između života i smrti.
Bosnainfo: Može li se govoriti o kolektivnoj odgovornosti društva kada god izgubimo još jednu ženu ili porodicu u ovakvom zločinu?
Vasić: Da, postoji kolektivna odgovornost društva. Ne zato što su svi krivi za zločin, nego zato što svi učestvujemo u stvaranju društvene klime. Ako godinama tolerišemo seksizam, ponižavanje žena, agresiju i kulturu ćutanja, onda stvaramo teren na kojem nasilje lakše raste. Društvo koje relativizuje nasilje ne može biti iznenađeno njegovim posljedicama.
Bosnainfo: Kada pogledate stanje u društvu danas, imate li osjećaj da idemo prema još većem broju ovakvih tragedija ili ipak postoji način da se taj crni trend zaustavi?
Vasić: Ako se ništa suštinski ne promijeni, bojim se da ćemo gledati još brutalnije slučajeve nasilja. Društvo je prepuno frustracije, ekonomske nesigurnosti, psihološkog pritiska i agresije koja se svakodnevno normalizuje. Ali postoji način da se trend zaustavi – samo ako nasilje prestane biti tema za jednodnevno zgražavanje i postane prioritet države, obrazovanja, medija i cijelog društva. U suprotnom, nastavićemo živjeti između dvije tragedije, čekajući sljedeću vijest o još jednoj ubijenoj ženi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.