Priznanje evropske komesarke za proširenje, Marte Kos, da je Srbija praktično ostala bez evropskog novca zbog spornih pravosudnih zakona, nije samo proceduralni problem to je jasan signal da je poverenje potrošeno.
Usvajanje takozvanih „Mrdićevih zakona“ u januaru ove godine postalo je kamen spoticanja koji je razotkrio suštinski konflikt između želje vlasti za kontrolom i evropskih zahtjeva za nezavisnim pravosuđem.
Postavlja se pitanje: Može li se u Evropu korakom unazad? Da li je cijena političke kontrole nad sudstvom zaista vrijedna ekonomske izolacije i gubitka sredstava iz Plana rasta? I konačno, koga zapravo obmanjujemo dok gradimo fasadu demokratije, dok temelji vladavine prava pucaju pod pritiskom autokratije?
Srbija se više ne suočava samo sa diplomatskim opomenama; suočava se sa praznim fondovima i zidom koji je sama izgradila.
O stanju srpske demokratije, evropskim integracijama koje to više nisu, i opasnim političkim igrama na Balkanu, danas razgovaramo sa čovjekom koji je postao personifikacija intelektualnog otpora u Srbiji.
Naš sagovornik je Naim Leo Beširi, direktor Instituta za evropske poslove, politikolog i jedan od najglasnijih kritičara režima koji istinu koristi kao svoje jedino i najjače oružje.
U društvu gdje se kritička misao često kažnjava, a poltronstvo nagrađuje, Beširi je ostao dosljedan bez dlake na jeziku i bez straha od posljedica. Njegove analize su hirurški precizne i pogađaju tamo gdje vlast najviše boli. Upravo zato je konstantna meta napada onih koji se plaše svakoga koga ne mogu da kupe ili ućutkaju.
Za Bosnainfo, Beširi otvoreno govori o tome kuda vodi Vučićeva politika „sedjenja na dvije stolice“, zašto je Bosna i Hercegovina uvijek u fokusu beogradskih političkih manevara i šta zapravo znači život bez evropskih milijardi koje su, do juče, uzimane zdravo za gotovo.
Simulacija reformi i briselsko otrežnjenje
Povjerenica Marta Kos potvrdila je da su sredstva iz Plana rasta za Srbiju obustavljena zbog nazadovanja u pravosuđu. Da li je ovo trenutak u kojem je EU konačno „pročitala“ strategiju Beograda i da li je ovo početak ozbiljnijeg izolacionizma Srbije?
Beširi: Ovo je trenutak u kojem je Evropska unija, makar i sa zakašnjenjem, počela da čita ono što se u Srbiji već godinama vidi golim okom: vlast ne sprovodi reforme, nego ih simulira. Beograd je evropski proces pretvorio u administrativnu scenografiju u kojoj se usvajaju strategije, akcioni planovi i zakoni, ali se suština sistema ne menja. Naprotiv, institucije su sve slabije, pravosuđe sve zavisnije, mediji sve poslušniji, a politička moć sve koncentrisanija u rukama jednog čoveka i njegove partije.
Zato ovo ne treba tumačiti kao izolaciju Srbije od strane EU, već kao posledicu samoizolacije režima. Srbija se ne udaljava zato što je neko u Briselu ne voli, već zato što njena vlast svesno bira da ne ispuni osnovne uslove. Ako država koja tvrdi da želi članstvo u EU istovremeno urušava nezavisnost pravosuđa, onda problem nije u EU, nego u vlasti koja bi evropski novac bez evropskih pravila. Ovo može biti početak ozbiljnije političke faze u kojoj EU više neće biti spremna da finansira formalne reforme koje u praksi služe učvršćivanju autoritarne vlasti. To je za Srbiju opasno, ali je za režim zasluženo. Građani plaćaju cenu politike koja je evropski put koristila kao propagandni bilbord, a ne kao stvarnu obavezu.
Kako tumačite to što vlast, uprkos jasnim upozorenjima Venecijanske komisije, insistira na zakonima koji urušavaju nezavisnost pravosuđa? Da li je kontrola nad sudstvom Vučiću važnija od milijardi eura namijenjenih razvoju?
Beširi: Kontrola nad sudstvom je ovom režimu očigledno važnija od milijardi evra i blagostanja građana. To zvuči iracionalno ako polazite od interesa građana, ali je potpuno racionalno ako polazite od interesa vlasti i ekonomskih moćnika koji im omogućavaju vladavinu. Nezavisno pravosuđe bi u normalnoj državi trebalo da štiti građane od samovolje vlasti. U zarobljenoj državi ono se doživljava kao opasnost, jer bi moglo da ispituje korupciju, zloupotrebe, nezakonite odluke i političku odgovornost.
Zato vlast ne odustaje od spornih zakona uprkos upozorenjima Venecijanske komisije. Ona vrlo dobro razume šta radi. Ne radi se o nesporazumu, neznanju ili tehničkoj grešci, već o političkoj nameri. Režim želi sudstvo koje neće biti nezavisna grana vlasti, već produžena ruka političkog centra moći. To je suština problema. Vučiću razvojni novac vredi samo ako ne dovodi u pitanje njegovu kontrolu. On želi novac za projekte, ali ne i nadzor nad tim projektima; ne i pravila koja dolaze s njima. Želi evropske fondove, ali ne i evropske standarde. U tom smislu, izbor vlasti je jasan: bolje manje novca pod punom političkom kontrolom nego više novca uz nezavisne institucije.
Geopolitička opklada i opasna čekanja
Ako je Plan rasta bio zamišljen kao „šargarepa“ za bržu integraciju, a Srbija je tu šansu prokockala u startu, da li je to definitivan dokaz da aktuelni režim svjesno „troši vrijeme“ čekajući radikalnu promjenu geopolitičkih okolnosti u Evropi?
Beširi: Plan rasta je bio zamišljen kao vrlo jasna poruka regionu: ko sprovodi reforme, može brže do sredstava i bliže Evropskoj uniji. Srbija je tu šansu prokockala već na početku jer vlast nije spremna da uradi ono što je politički najvažnije: da ograniči sopstvenu moć. To pokazuje da evropske integracije nisu strateški cilj ovog režima, već taktičko sredstvo za održavanje spoljnog legitimiteta.
Vučić svesno troši vreme. On računa da će se geopolitičke okolnosti promeniti, da će EU oslabiti, da će neliberalne politike postati prihvatljivije i da će jednog dana biti moguće trajno vladati bez ozbiljnog pritiska zbog stanja demokratije i vladavine prava. To nije državna strategija, već privatna strategija opstanka na vlasti. Problem je što vreme koje on troši nije njegovo. To je vreme građana Srbije, mladih ljudi koji odlaze, institucija koje propadaju i regiona koji stalno živi u napetosti. Srbija ne čeka bolji trenutak – ona gubi godine koje se neće vratiti.
Dok se fondovi EU zatvaraju, Beograd se sve snažnije oslanja na krug oko Trumpa (Vance), Orbana, Kinu i Rusiju. Da li Vučić vjeruje da će taj „neliberalni blok“ postati dominantan?
Beširi: Vučić se ponaša kao da upravo u to veruje. Njegova politika je dugogodišnje klađenje protiv liberalne demokratije. On ne posmatra EU kao vrednosnu zajednicu kojoj Srbija treba da pripadne, već kao birokratski prostor iz kojeg treba izvući novac uz što manje stvarnih obaveza. Kada se pojave akteri koji ne postavljaju pitanja o medijima, izborima, sudovima i korupciji, Beograd se njima prirodno okreće.
Kina mu nudi kredite bez demokratskih uslova, Rusija nacionalističku mobilizaciju, a Orbanovski model ideološki okvir za zarobljavanje institucija. Krug oko Trumpa vidi kao potencijalnu zaštitu od kritika. Ali to je opasna opklada. Srbija ne može geografski ni ekonomski da pobegne od Evrope. Vlast može da se udvara neliberalnom bloku, ali građani cenu te avanture plaćaju kroz siromašnije institucije i sve veće udaljavanje od uređenog društva.
Propaganda kao alat opstanka
Prorežimski mediji godinama crtaju sliku EU koja se raspada. Koliko je takva retorika opasna sada kada su sredstva zvanično stopirana? Da li je to priprema javnosti za potpuno odustajanje od evropskog puta?
Beširi: Ta retorika je sistematska i izuzetno opasna. Građanima se prećutkuje koliko Srbija zavisi od evropskog tržišta i fondova. To je priprema javnosti za prihvatanje poraza kao pobede. Kada se sredstva zaustave, režim će reći da EU kažnjava Srbiju i da je reč o pritisku na suverenu politiku. Istina je jednostavnija: novac je zaustavljen jer vlast ne želi da obezbedi uslove koje je sama prihvatila. Nema zavere, ima samo neispunjenih obaveza. To jeste priprema za odustajanje od evropskog puta, ali ne formalno. Vlast će nastaviti da glumi evropski put dok u praksi proizvodi društvo nespojivo sa članstvom. Srbija tako postaje “Erdoganova Turska” – večiti kandidat koji stalno krivi Brisel.
Može li novac iz Kine i petromonarhija nadomjestiti gubitak evropskih fondova?
Beširi: Može privremeno produžiti životni vek sistema, ali ne može nadomestiti fondove u razvojnom smislu. Novac bez političkih uslova dolazi sa drugim cenama: netransparentnim ugovorima i dugoročnim zaduženjem. Evropski fondovi dolaze uz pravila koja grade institucije. Kineski krediti grade puteve, ali ne grade nezavisno sudstvo ni slobodne medije. Takav novac pomaže režimu da održi privid investicija iza zatvorenih vrata, ali ne može Srbiju učiniti pravnom i predvidivom zemljom.
Regionalne posljedice i uloga BiH
Kako blokada evropskih sredstava Srbiji utiče na njenu politiku prema BiH? Da li će Beograd još jače igrati na kartu destabilizacije kroz podršku Miloradu Dodiku?
Beširi: Sasvim je moguće da će Beograd, kako bude gubio evropski legitimitet, pojačavati regionalnu nacionalističku retoriku. Kada nema reformi, proizvodi se patriotska drama. Bosna i Hercegovina je za takvu politiku najosetljiviji prostor. Podrška Miloradu Dodiku je instrument unutrašnje politike u Srbiji – ona omogućava Vučiću da se predstavlja kao zaštitnik Srba dok izbegava razgovor o korupciji kod kuće. Dodik je koristan partner jer proizvodi krizu koja se može “rešavati” iz Beograda. Destabilizacija BiH nikada ne ostaje lokalna stvar; ona odmah postaje regionalni bezbednosni problem.
Ko najviše gubi blokadom Plana rasta?
Beširi: Najviše gube građani i mali privrednici. Ne gube oni koji su zarobili institucije, jer oni žive od ovakvog sistema. Gube obični ljudi koji su mogli dobiti bolju infrastrukturu i perspektivu. Građani Srbije i BiH jesu taoci lidera koji profitiraju od statusa quo. U takvom sistemu stalno se proizvodi kriza, a stabilnost je zapravo samo zamrznuta nepravda. Lideri nemaju razlog da išta menjaju dok god profitiraju, zato je pritisak građana i civilnog društva presudan.
Moć apatije i kraj predstave
Prema podacima Vašeg Instituta, koliko je realno očekivati unutrašnji pritisak građana, ako je pojam „evropskih vrijednosti“ potpuno obesmišljen?
Beširi: Unutrašnji pritisak je realan, ali propaganda je u Srbiji politička infrastruktura režima. Ona ubeđuje građane da alternativa ne postoji i da je sve prazna priča, što proizvodi opasnu apatiju. Evropske vrednosti nisu apstrakcija; to je pravo da vas ne ucenjuju na poslu i da vas lekar leči dostojanstveno. Naš posao je da te vrednosti prevedemo na jezik svakodnevnog života. Unutrašnji pritisak će rasti kada ljudi povežu korupciju i autoritarizam sa sopstvenim osiromašenim životom.
Često ističete da vlast samo simulira reforme. Da li se slažete da Vučić zapravo čeka trenutak slabljenja EU kako bi zacementirao svoju autokratsku poziciju?
Beširi; To je vrlo precizan opis. Činjenica da pet godina nije otvoreno nijedno poglavlje, dok su Crna Gora i Albanija pretekle Srbiju, jasno pokazuje koliko su nam “skakavci pojeli godina”. Vučić ne čeka da Srbija bude spremna za EU, on čeka da EU spusti kriterijume dovoljno nisko da se njegova vlast ne mora menjati. To je pogubno, jer autokratija možda može preživeti bez vladavine prava, ali društvo ne može. Na kraju, ne treba očekivati od radikala koji se raduje smrti i prebija studente da sprovodi zakone koji vode pluralizmu. Vučić ne zna i ne želi da uvede Srbiju u EU, i to je glavni razlog zašto bi trebalo da ode. Nema druge.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.