Dobijaš tišinu koju tek povremeno prekine zvuk vesla, onaj specifičan miris soli i priliku da vidiš svijet iz perspektive same vode.
Rialto i dah istorije
Naša avantura počinje kod mosta Rialto, tamo gdje srce Venecije najjače kuca. Dok se ukrcavamo na crni, sjajni čamac sa crvenim baršunastim sjedištima, naš gondolijer, uspravan i ponosan, počinje priču. Kaže nam da ih u cijelom gradu ima tačno 440.
Ni jedna više, ni jedna manje. To je fiksni broj koji čuva ekskluzivnost ovog drevnog zanata.Čim se otisnete, nalazite se u trgovačkom i istorijskom jezgru gdje se s obje strane Kanala Grande nižu palate koje oduzimaju dah.
Vidljiva je Ca’ d’Oro (Zlatna kuća) sa svojim čipkastim gotičkim lukovima, ali i bijela fasada Palazzo Grassi, koja danas kao čuvar moderne umjetnosti stoji u klasičnom stilu.
Santa Maria della Salute i Lazin uzdah
Dok klizimo Kanalom Grande, svuda oko nas je dinamičan život na vodi: vaporeti puni putnika, brzi motoscafi i radni brodovi. I onda, u tom vodenom plesu, iz daljine izranja ona – veličanstvena kupola crkve Santa Maria della Salute.
Dok sam je posmatrala kako ponosno dočekuje putnike na ulazu u zaliv, u misli su mi se same, gotovo nečujno, uselile riječi Laze Kostića.
Njegova pjesma ovdje nije samo književnost, ona je eho koji lebdi nad kanalima. Lazar je u njenoj ljepoti tražio oprost za posječene borove naših gora, pretvorene u njene vječne stubove, miješajući kajanje sa vječnom tugom i ljubavlju prema Lenki Dunđerski:
„Oprosti, majko sveta, oprosti,što naših gora požalih bor,na kom se uzda tvoja milostipodiže tebi u sunčan dvor…Zar nije lepše nosit lepotu,svodova tvojih postati stub,nego u gori venut u plotu,ili u vatri postati rub?“
Gledajući kako se nebo spaja sa kanalima ispred te crkve, shvatiš, borovi nisu nestali, oni su postali stubovi vječne ljepote.
Zašto su gondole crne?
Dok prolazimo pored jedne od rijetkih preostalih „squero“, malih radionica gdje se gondole ručno proizvode, saznajemo tajnu njihove boje.
Nekada su bile šarene i kićene, takmičeći se u raskoši porodica. Međutim, u 16. vijeku, venecijanske vlasti su donijele zakon o štednji kako bi suzbile pretjerano bahaćenje. Crna boja postala je obavezna, dajući „crnim damama“ bezvremenu eleganciju i mističnost.
Lavirint kanala
Prava magija počinje kada skrenete iz glavnih kanala u uske, skrivene uličice od vode. Tu Venecija mijenja lice. Buka nestaje, a mijenja je gotovo nestvarna tišina koju prekida samo ritmično zapljuskivanje vode o zidove palata i eho vašeg gondolijera. Ponekad će on zapjevati, a taj zvuk se odbija od fasada stvarajući atmosferu koja vas naježi.
Prolazimo ispod niskih kamenih mostova, poput onog kod Ponte de la Scaovola, koji su toliko blizu da im možete dodirnuti hladni, vlažni kamen. Tu uočavate ono što pješak nikada ne bi mogao: „vodena vrata“ palata koja vode direktno u mramorne hodnike i bujno zelenilo maslina koje viri preko kovanih ograda skrivenih vrtova.
Dajak i Gondola: Braća po vodi
Dok nas talasi nose, neizbježna je misao na naš banjalučki dajak. Imaju tu istu plemenitu sličnost, čovjeka koji stoji na krmi, vlada vodom i balansira tijelom. Ono što je gondola za kanale, to je dajak za Vrbas. U toj uspravnoj figuri gondolijera prepoznajemo ponos sličan našim dajakašima, oboje su braća po vodi, gospodari čamca i ravnoteže.
Danas tu tradiciju, uz rigorozne testove iz navigacije i istorije, čuvaju isključivo stanovnici Venecije, među kojima je i tek nekoliko hrabrih žena koje su razbile vijekovni muški monopol.
Živa slika Venecije
Najljepši prizor je zapravo refleksija. Na površini smaragdno zelene vode miješaju se boje oker, terracota i blijedo roze fasada. Taj ples svjetlosti i vode stvara onaj osjećaj o kojem smo pričali, gdje vrijeme prestaje da žuri, a vi postajete dio jedne žive slike.
U tim trenucima mimoilaženja s drugim gondolama, shvatate – Venecija se ne posjećuje. Ona se proživljava kao savršena mjera između istorije, umjetnosti i trenutka koji prolazi, baš kao što svaki talas nosi neku novu, neispričanu priču.
Ako dolazite na Bijenale ili u bilo koje drugo doba godine, ne propuštajte ovo iskustvo. Tek iz gondole zaista razumijete Veneciju. To je trenutak u kojem se gubi kompas, ali pronalazi prava mjera uživanja.
Dolce far niente – onaj specifičan trenutak gdje se nebo spaja sa kanalima, a vrijeme prestaje da žuri.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.