Kultura

Venecija i Dolce far niente: Kad svaki talas priča priču, a kamen pjeva poeziju (FOTO)

​Venecija nije samo grad, to je osjećaj koji te nosi. Dok se prepuštaš laganom plesu gondole, shvatiš da nju ne iznajmljuješ samo kao prevoz – ti kupuješ kartu za putovanje kroz vrijeme.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Dobijaš tišinu koju tek povremeno prekine zvuk vesla, onaj specifičan miris soli i priliku da vidiš svijet iz perspektive same vode.

​Rialto i dah istorije

​Naša avantura počinje kod mosta Rialto, tamo gdje srce Venecije najjače kuca. Dok se ukrcavamo na crni, sjajni čamac sa crvenim baršunastim sjedištima, naš gondolijer, uspravan i ponosan, počinje priču. Kaže nam da ih u cijelom gradu ima tačno 440.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Ni jedna više, ni jedna manje. To je fiksni broj koji čuva ekskluzivnost ovog drevnog zanata.​Čim se otisnete, nalazite se u trgovačkom i istorijskom jezgru gdje se s obje strane Kanala Grande nižu palate koje oduzimaju dah.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Vidljiva je Ca’ d’Oro (Zlatna kuća) sa svojim čipkastim gotičkim lukovima, ali i bijela fasada Palazzo Grassi, koja danas kao čuvar moderne umjetnosti stoji u klasičnom stilu.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Santa Maria della Salute i Lazin uzdah

​Dok klizimo Kanalom Grande, svuda oko nas je dinamičan život na vodi: vaporeti puni putnika, brzi motoscafi i radni brodovi. I onda, u tom vodenom plesu, iz daljine izranja ona – veličanstvena kupola crkve Santa Maria della Salute.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Dok sam je posmatrala kako ponosno dočekuje putnike na ulazu u zaliv, u misli su mi se same, gotovo nečujno, uselile riječi Laze Kostića.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Njegova pjesma ovdje nije samo književnost, ona je eho koji lebdi nad kanalima. Lazar je u njenoj ljepoti tražio oprost za posječene borove naših gora, pretvorene u njene vječne stubove, miješajući kajanje sa vječnom tugom i ljubavlju prema Lenki Dunđerski:

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​„Oprosti, majko sveta, oprosti,što naših gora požalih bor,na kom se uzda tvoja milostipodiže tebi u sunčan dvor…Zar nije lepše nosit lepotu,svodova tvojih postati stub,nego u gori venut u plotu,ili u vatri postati rub?“

Gledajući kako se nebo spaja sa kanalima ispred te crkve, shvatiš, borovi nisu nestali, oni su postali stubovi vječne ljepote.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Zašto su gondole crne?

​Dok prolazimo pored jedne od rijetkih preostalih „squero“,  malih radionica gdje se gondole ručno proizvode, saznajemo tajnu njihove boje.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Nekada su bile šarene i kićene, takmičeći se u raskoši porodica. Međutim, u 16. vijeku, venecijanske vlasti su donijele zakon o štednji kako bi suzbile pretjerano bahaćenje. Crna boja postala je obavezna, dajući „crnim damama“ bezvremenu eleganciju i mističnost.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Lavirint kanala

​Prava magija počinje kada skrenete iz glavnih kanala u uske, skrivene uličice od vode. Tu Venecija mijenja lice. Buka nestaje, a mijenja je gotovo nestvarna tišina koju prekida samo ritmično zapljuskivanje vode o zidove palata i eho vašeg gondolijera. Ponekad će on zapjevati, a taj zvuk se odbija od fasada stvarajući atmosferu koja vas naježi.​

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Prolazimo ispod niskih kamenih mostova, poput onog kod Ponte de la Scaovola, koji su toliko blizu da im možete dodirnuti hladni, vlažni kamen. Tu uočavate ono što pješak nikada ne bi mogao: „vodena vrata“ palata koja vode direktno u mramorne hodnike i bujno zelenilo maslina koje viri preko kovanih ograda skrivenih vrtova.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Dajak i Gondola: Braća po vodi

​Dok nas talasi nose, neizbježna je misao na naš banjalučki dajak. Imaju tu istu plemenitu sličnost, čovjeka koji stoji na krmi, vlada vodom i balansira tijelom. Ono što je gondola za kanale, to je dajak za Vrbas. U toj uspravnoj figuri gondolijera prepoznajemo ponos sličan našim dajakašima, oboje su braća po vodi, gospodari čamca i ravnoteže.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

Danas tu tradiciju, uz rigorozne testove iz navigacije i istorije, čuvaju isključivo stanovnici Venecije, među kojima je i tek nekoliko hrabrih žena koje su razbile vijekovni muški monopol.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Živa slika Venecije

​Najljepši prizor je zapravo refleksija. Na površini smaragdno zelene vode miješaju se boje oker, terracota i blijedo roze fasada. Taj ples svjetlosti i vode stvara onaj osjećaj o kojem smo pričali, gdje vrijeme prestaje da žuri, a vi postajete dio jedne žive slike.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​U tim trenucima mimoilaženja s drugim gondolama, shvatate – Venecija se ne posjećuje. Ona se proživljava kao savršena mjera između istorije, umjetnosti i trenutka koji prolazi, baš kao što svaki talas nosi neku novu, neispričanu priču.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Ako dolazite na Bijenale ili u bilo koje drugo doba godine, ne propuštajte ovo iskustvo. Tek iz gondole zaista razumijete Veneciju. To je trenutak u kojem se gubi kompas, ali pronalazi prava mjera uživanja.

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIE

​Dolce far niente – onaj specifičan trenutak gdje se nebo spaja sa kanalima, a vrijeme prestaje da žuri.