Ovaj simbol je godinu ranije, u okviru obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, na zahtjev Općine Vogošća, postavljen od strane radnika KJKP „Park“ Radna jedinica Vogošća, korištenjem prirodnih materijala – drvenog malča i ukrasnih kamenih oblutaka.
Građanima nikada nije ponuđeno suvislo objašnjenje zašto je trasa pješačke staze morala proći upravo preko mjesta gdje je bio postavljen „Cvijet Srebrenice“.
Time nije uklonjen samo jedan dekorativni element, već simbol kolektivnog pamćenja, tiha opomena na stradanje i patnju kroz koje su prošli stanovnici Srebrenica tokom Genocida u Srebrenici, ali i svi građani Bosne i Hercegovine tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992–1995. godine.
Tek nakon negodovanja građana, općinska vlast je reagovala i na obližnjoj zelenoj površini ponovo postavila „Cvijet Srebrenice“. Međutim, time je očito ispunjena samo forma, dok je suština – trajna briga ka njemu i poštovanje – izostala.
Od tog trenutka pa sve do danas, odnos prema ovom znamenju ostaje gotovo nepromijenjen. „Cvijet Srebrenice“, koji bi trebao biti mjesto dostojanstvenog sjećanja i simbol kolektivne svijesti, prepušten je zaboravu. Zarastao u travu, obrastao korovom, bez osnovnog održavanja, postao je gotovo nevidljiv – baš kao da se svjesno gura na marginu javnog prostora i kolektivnog pamćenja.
Takva slika ne govori samo o nemaru prema jednoj zelenoj površini. Ona govori o mnogo dubljem problemu – o licemjernom odnosu prema kulturi sjećanja. Jer kultura sjećanja ne živi u saopćenjima, govorima i protokolima. Ona živi u svakodnevnoj brizi, u očuvanju simbola, u poštovanju mjesta koja podsjećaju na žrtve. Ona se ogleda u tome da li će jedan „Cvijet Srebrenice“ biti njegovan ili zapušten, vidljiv ili skriven, dostojanstven ili ponižen.
Nemar prema ovakvim obilježjima šalje opasnu poruku – da je sjećanje selektivno, da traje samo koliko traje politička potreba ili medijska pažnja. A zaborav, čak i kada je nenamjeran, uvijek otvara prostor za negiranje, relativizaciju i tiho brisanje istine.
Zato pitanje „Cvijeta Srebrenice“ u Vogošći nije komunalno pitanje. To je pitanje moralne odgovornosti. To je ogledalo odnosa vlasti prema prošlosti, ali i prema budućnosti. Jer društvo koje ne njeguje svoja mjesta sjećanja, polako odustaje i od same istine koju ta mjesta simboliziraju.
Ako „Cvijet Srebrenice“ ostaje zarastao u travu, onda je jasno da problem nije u travi.
„Cvijet Srebrenice“ danas nije simbol. On je slika nemara. Zarastao u travu, zatrpan korovom, bez osnovnog održavanja, pretvoren je u tihi dokaz da lokalna vlast ne brine ni o onome čime se javno kune. Nema tu slučajnosti. Održavanje ne zahtijeva velike budžete, nego minimum odgovornosti – a upravo to nedostaje.
Usta lokalnih zvaničnika su puna Genocida u Srebrenici. Govori su puni patetike. Vijenci se polažu pred kamerama. Ali čim se kamere ugase, prestaje i briga. Tada „Cvijet Srebrenice“ ostaje sam – prepušten travi, zaboravu i ravnodušnosti.
To više nije nemar. To je poruka.
Poruka da je sjećanje samo protokol. Da traje koliko traje govor. Da vrijedi koliko vrijedi politički interes. Sve mimo toga – nije važno.
A upravo se na takvim „sitnicama“ mjeri istina. Ne na velikim riječima, nego na malim djelima. Ne na godišnjicama, nego svakog običnog dana. Ne u deklaracijama, nego u travi koja se (ne)kosi.
Ko ne može održavati simbol sjećanja, nema pravo govoriti o sjećanju.
Ko dopušta da „Cvijet Srebrenice“ zaraste u korov, pokazuje da mu je i istina zarasla u ravnodušnost.
I zato problem nije komunalni.
Problem je moralni. Politički. Ljudski.
Ovdje nije zapušten samo jedan cvijet.
Zapušteno je sjećanje.
Pogažena je odgovornost.
I ogoljena istina da je Genocid u Srebrenici mnogima samo riječ – izgovorena glasno, ali bez ikakve težine.
Sramota!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.