Dok ga kamera prati kroz surove pejzaže opsade u Quo Vadis, Aida? ili kroz mračne hodnike serija Sablja i jasno je da ispred nas nije samo “novo lice” bh. kinematografije, već neko ko uloge ne glumi, već ih proživljava.
Dobitnik nagrade Narodnog pozorišta Sarajevo za maestralnog Cara Edipa, Dino je uspio ono što je najteže: pretvoriti teret velikog prezimena u sopstveni pogon. Biti sin Izudina Bajrovića u ovom poslu može biti i najšira vrata i najteži uteg, ali Dino je svoja vrata sam otvorio ulogama u filmovima Sin i Majkino zlato..
U ovom razgovoru nećemo o biografskim podacima koje nudi Google. Ulazimo u prostor gdje se briše granica između oca i kolege, gdje se analizira težina dijeljenja scene i gdje otkrivamo kako se gradi sopstveni put u svijetu koji vas stalno pokušava definisati kroz nekog drugog.
Upoznajte Dinu. Bez filtera, s obje strane maske.
Imaš lice koje kamera voli, ali i energiju koja prirodno pripada teatru. Gdje se trenutno osjećaš sigurnije: u tišini filmskog seta ili u direktnom kontaktu s publikom u pozorištu?
– Mislim da je to vječita glumačka dilema svih onih koji su iskusili rad i pred kamerom i u teatru. Za mene oba medija predstavljaju adrenalin koji me održava i stalno podsjeća na to zašto sam izabrao upravo ovaj životni poziv i put.
Mnogi kažu da je gluma svojevrsno “laganje”. Međutim, u tvom slučaju, ona djeluje kao čin brutalne iskrenosti. Koliko je teško ostati “ogoljen” pred kamerom u svijetu koji od nas stalno traži maske i savršenstvo, naročito onom s društvenih mreža?
– Ne bih se složio s tom konstatacijom, jer smatram da gluma treba nuditi isključivo istinu. Samo kao takva, ona je prihvatljiva u društvu u kojem živimo. Možda to neki neće priznati, ali razlog zbog kojeg se ljudi poistovjećuju s filmskim likovima upravo je ta istina koju vide i u kojoj se i sami pronalaze. Također, vjerujem da kamera ne prašta bilo kakav oblik laži. Upravo se zato pojedini glumci izdvajaju od ostalih – jer su spremni da se ogole u potpunosti.
Kako doživljavaš Sarajevo kao grad za mlade umjetnike? Da li je ono za tebe vječna inspiracija ili tijesan okvir iz kojeg glumac tvojih ambicija mora povremeno izaći da bi “prodisao”?
– Sarajevo je grad koji me je oblikovao i koji je pustio duboko korijenje u meni. Oduvijek mi je bio inspiracija; dovoljno je samo malo obratiti pažnju na ljude oko sebe i već ta zapažanja možete implementirati u glumačko stvaralaštvo. Ipak, meni lično prijaju povremeni ‘bijeg’ iz svakodnevice i promjena sredine. To vidim kao izvor dodatne motivacije i novih ideja, tako da ću sigurno težiti tome da se kao glumac ostvarim i na stranim tržištima.
Snimanja su često haotična, duga i iscrpljujuća. Gdje Dino pronalazi mir kada se ugase reflektori? Šta te puni energijom, a da nema nikakve veze sa scenarijima i probama?
– Mir pronalazim u društvu ljudi s kojima sam odrastao, u onim neobaveznim razgovorima i zbijanju šala na račun svega oko nas, ali i nas samih. Također, energiju crpim iz vremena provedenog s porodicom i ljudima koje volim; tu se osjećam sigurno. Često mi prija i samoća uz muziku, oslikavanje murala, duge vožnje, a zimi sam obavezno na planini uz snowboard.
Ulogu Seje u filmu Quo Vadis, Aida? dobio si u formativnim godinama, i to u projektu koji nije bio samo film, već i svojevrsna nacionalna katarza. Kako se jedan mlad glumac psihički priprema za ulogu čiji kraj svi znamo, a čiju nadu moraš igrati do zadnjeg kadra? Da li si svjesno bježao od historijskih činjenica da bi sačuvao Sejinu nevinost?
– Smatram da bi bježanje od historijskih činjenica bio potpuno pogrešan put i pristup da bih odigrao Seju onakvog kakav on zapravo jeste. Sejo je samo jedan od mladića koji je tek trebao početi živjeti, stavljen u okolnosti na koje ga je rat primorao. Priprema je, stoga, zahtijevala što veće razumijevanje zla koje rat sam po sebi nosi, s obzirom na to da sam ja rođen tek na samom kraju rata i imam tu životnu privilegiju da ga se ne sjećam.
Tvoj odnos sa Jasnom Đuričić (Aidom) u filmu je kičma cijele priče. Postoji li neka scena ili trenutak iza kamera, dok ste čekali svjetlo ili postavku, koji ti je pomogao da izgradiš tu neraskidivu nit majke i sina? Šta si naučio o “glumi bez teksta” gledajući nju u oči?
– Upravo je ta priprema prije samog snimanja presudno doprinijela građenju odnosa cijele ‘porodice’ u filmu. U grad u kojem se snimalo stigli smo petnaest dana ranije i svo to vrijeme smo provodili zajedno – kako na probama, tako i mimo njih. Smatram da je to bio izvrstan rediteljski ključ i pravi način da se postigne taj duboki, iskreni odnos koji se na kraju tako jasno vidi i pred kamerama.”
Nakon što se ugasila posljednja kamera na snimanju filma Quo Vadis, Aida?, koji dio Seje je bilo najteže “skinuti” sa sebe? Da li te je ta uloga, na neki način, prerano uozbiljila kao glumca?
– Za sve što igramo, mi prvenstveno crpimo suštinu iz nas samih i u sebi je tražimo, donoseći tako sopstvenu istinu. Stav, kretanje, pogled – sve je to proizašlo iz moje lične pripreme i razumijevanja Seje kao lika. Ne bih se složio s tim da je Sejo lik koji se skriva iza majke; naprotiv, on je po prirodi srčan i temperamentan, što se u pojedinim scenama jasno vidi. On je jednostavno odlučio da u datim okolnostima bude poslušan, u nadi da će to biti spasenje za porodicu. Iako je mlad, on svjesno ide protiv svojih instinkta, poklanjajući povjerenje roditeljima jer zna da su iskusniji i da im je zajedničko dobro jedini cilj.U filmu Sin igraš mladića koji je u stalnom sukobu – s roditeljima, sa sistemom, ali prvenstveno sa samim sobom. Kako si gradio taj unutrašnji “motor” bijesa koji tvoj lik pokreće? Da li si inspiraciju crpio iz sarajevskog asfalta ili iz sopstvenih trenutaka neshvaćenosti?
– Mislim da je lik Armana u filmu Sin, po samoj prirodi karaktera, bio jako sličan meni u tom periodu života. Taj unutrašnji motor bijesa vjerovatno je postojao upravo iz tog privatnog osjećaja neshvaćenosti, ali je svakako i iskustvo sa sarajevskog asfalta mnogo pomoglo u kreiranju te emocije.
Tvoj lik u filmu Sin ima specifičan, gotovo životinjski nemir. Koliko ti je bilo važno da kroz pokret, hod, način na koji držiš cigaretu ili gledaš ljude, pokažeš tu ranjivost koju Arman krije iza maske agresije?
– Bez obzira o kojem se liku radi, smatram da je najbitnije u potpunosti se saživjeti s njim. To se postiže upravo kroz istraživanje i pronalazak odgovarajućih pokreta, pogleda, boje glasa i slično. Samim tim, lik dobija prijeko potrebnu slojevitost, jer niko od nas ni privatno nije jednodimenzionalno biće.
Film se bavi osjetljivom temom usvojenja. Kako si se glumački nosio s tim osjećajem “nepripadanja” u porodici koja te voli, ali te ne razumije? Kako si gradio taj specifičan, zategnut odnos s filmskim roditeljima?
– Pred nama glumcima je uvijek odgovornost da iznesemo zadatak najbolje što možemo, a sve to proizlazi iz dubokog razumijevanja priče, psihologije karaktera i temeljne pripreme. Smatram da se naša vještina krije u tome da pred kamerama odigramo upravo ono što se od nas traži. Privatno, Uliks i Snežana su divni ljudi koji su mi bili velika podrška. Tokom snimanja ih nisam doživio samo kao filmske roditelje, već kao prave, upravo zbog topline i razumijevanja koje su pokazali prema meni.
Nakon Oscara, crvenih tepiha i međunarodnih priznanja, šta je za tebe danas pravi uspjeh? Da li je to nova velika uloga ili onaj trenutak na setu kada osjetiš da si dotakao neku istinu koju do tada nisi poznavao?
-Sve gore nabrojano za mene su samo stepenice do pravog uspjeha. Zadovoljan sam smjerom u kojem moja karijera ide, ali smatram da još mnogo mogu napredovati i da moram kontinuirano raditi na sebi. Pored karijere, za mene uspjeh znači ostvariti se kao zrela i stabilna osoba. Također, mislim da se čovjek treba ostvariti i kao roditelj, uz porodicu koja će mu biti podrška, jer je život mnogo slojevitiji od same karijere. Tek kada se ostvarimo na svim životnim poljima, mislim da možemo reći da smo istinski uspjeli.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.