Dr. Gavrankapetanović o tinejdžerki iz tramvajske nesreće: Radilo se o minutama, presudno je bilo što je vozilo Hitne odmah bilo na mjestu nesreće

Na početku razgovora osvrnuo se na stanje tinejdžerke kojoj je, zbog težine povreda, amputirana noga.

– To su bile ekstremno teške, po život opasne povrede. Jedan period bila je u induciranoj komi, a potom smo krenuli sa postepenim buđenjem. Ključno je bilo što je vozilo Doma zdravlja bilo odmah na mjestu nesreće. Oni su uradili sve što je trebalo, a i bolnica je bila blizu. Radilo se o minutama, kazao je Gavrankapetanović.

Dodao je da se djevojka svakim danom sve više oporavlja, ali da su ljekari i dalje oprezni zbog težine trauma koje je preživjela.

Govoreći o Danu nezavisnosti BiH, Gavrankapetanović je istakao da je to najveći praznik naše domovine. Prisjetio se da je tada bio na četvrtoj godini specijalizacije i da su već nakon 1. marta 1992. počeli stizati prvi ranjeni sa barikada.

– Sjećam se rane mladog čovjeka u predjelu koljena. To nije ličilo ni na jednu saobraćajnu nesreću. Razaranje tkiva bilo je nevjerovatno. Tada smo već shvatili da se dešava nešto ozbiljno. U bolnici smo organizovali smjene, neke kolege su već počele odlaziti, prisjetio se.

Govorio je i o 5. aprilu i demonstracijama na mostu Vrbanja, koje su, kako kaže, bile mirne.

– – Sjećam se žene koja je vodila dijete u kolicima. I odjednom je počela pucnjava, nismo mi vjerovali da se to može desiti. Bio sam blizu Suade Dilberović. Sjećam se vozila hitne i specijalne jedinice. Vidim ljude u plavim uniformama koji bježe preko Jevrejskog groblja. Bio sam iznenađen da se to može desiti Sarajevu, olimpijskom gradu, kazao je.

Prvi susret s masovnim stradanjima doživio je nakon masakra u redu za hljeb u Ferhadiji, a potom i tokom napada na Markale.

– To su bili izuzetno teški dani. Slike i sjećanja ostaju zauvijek, poručio je.

Na kraju je naglasio da su i danas, kao i tada, brzina reakcije i organizacija ključni u spašavanju života.