Ova knjiga nije samo hronologija ratnih zbivanja. Ona je svjedočanstvo jednog vremena, zapis savjesti i dug prema onima koji su branili domovinu i onima koji je danas više ne mogu braniti svojim prisustvom.
Djelo na vrlo autentičan i neposredan način dokumentira ratna zbivanja, svjedočanstva i sudbine boraca i civila na području Ilijaša, Vogošće, Breze, Vareša i Olova tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine. Međutim, njegova vrijednost nadilazi puku faktografiju. Snaga ove knjige leži u tome što je nastajala u vremenu kada su granate padale, kada je svaki novi dan bio neizvjestan, a nada često jedino oružje koje je preostajalo. Ustvari, riječ je o ratnim dnevnicima koje je autor vodio u najtežim trenucima, svjestan da svaka zapisana riječ može postati svjedok istine.
Pisati u ratu znači prkositi zaboravu. Dok su mnogi spašavali gole živote, Sadik Čutura spašavao je i uspomene. Bilježio je imena, lica, događaje, osjećanja. Njegovi zapisi nisu hladni izvještaji s ratišta; oni su topli, ljudski, prožeti tugom, ali i dostojanstvom. U njima se osjeća težina blata pod čizmama, studen rovova, ali i bratstvo boraca koji su dijelili komad hljeba i posljednju kap nade.
Posebna vrijednost ovih dnevničkih zapisa ogleda se u autorovoj hrabrosti da ne uljepšava stvarnost. On rat ne romantizira, ali ga ni ne svodi samo na smrt i razaranje. U njegovim zapisima smrt je prisutna, ali nije dominantna. Dominantna je borba za opstanak, za porodicu, za dom, za dostojanstvo. Upravo ta sposobnost da usred tame pronađe i zabilježi svjetlo čini ovu knjigu izuzetnim svjedočanstvom.
Kako je u svojoj recenziji istakao Avdo Huseinović, čovjeku se može oteti sve osim sjećanja. Čuturina knjiga upravo je čuvar tog prevažnog sjećanja. Ona se u pojedinim segmentima može posmatrati i kao autobiografski roman-hronika, ali prije svega ostaje dokument vremena i dokaz spisateljske energije autora koji je uspio oživjeti zaboravljene lokalitete, događaje i ljude.
Još je značajnija činjenica da je autor, uprkos slaboj institucionalnoj podršci, vlastitim sredstvima i uz pomoć prijatelja uspio realizirati i predstaviti javnosti ovo obimno djelo. Ta ustrajnost govori o njegovoj dubokoj svijesti o važnosti pisane riječi.On nije čekao povoljne okolnosti. Stvarao ih je sam, vođen unutrašnjom obavezom da istina mora ostati zapisana.
Sadik Čutura ne zaustavlja se na ratnim zapisima. Njegova književna misija nastavlja se i u miru. U trilogiji „Izlazak sunca“, „Voda-život“ i „Zalazak sunca“, objedinjenoj pod zajedničkim naslovom „Deset hiljadasvitanja u džematu Gora“, autor širi svoju hroničarsku ulogu sa ratnih linija na poslijeratnu svakodnevicu. Na gotovo dvije hiljade stranica govori o rađanju, životu i umiranju u svom džematu Gora, o ljudima koji su preživjeli rat i nastavili živjeti, raditi, graditi i nadati se.
Time Čutura pokazuje da njegova snaga nije bila samo u tome da piše u ratu, nego i u tome da nastavi pisati u miru.
Rat je bio vrijeme iskušenja, ali mir je vrijeme sjećanja, suočavanja i obnove. U njegovim poslijeratnim zapisima osjeća se tiha borba protiv zaborava, ali i potreba da se sačuva identitet zajednice. On bilježi male, naizgled obične događaje: rođenja, smrti, radosti, tuge… svjestan da su upravo ti trenuci temelj jednog naroda. Izuzetna snaga ovog autora ogleda se u dosljednosti: u ratu je bilježio borbu zaopstanak, a u miru bilježi borbu za dostojanstven život. Njegova djela predstavljaju most između prošlosti i budućnosti, između generacija koje pamte i onih koje tek dolaze.
Sadik Čutura Dade nije samo publicista i autor ratnog dnevnika. On je hroničar jednog slavnog, ali teškog vremena, čovjek koji je razumio da se historija ne čuva samo u arhivama i institucijama, nego i u srcima onih koji su spremni da je pretoče u riječ.
Njegove knjige ostaju trajni zapis o herojstvu, stradanju, ali i nepokolebljivoj ljudskoj snazi da se živi, pamti i svjedoči.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.