Riječ je o djelu svjetski priznatog umjetnika Marijana Kockovića, jednog od najstarijih i najprepoznatljivijih simbola urbane jezgre Vogošće. Skulptura je u fontanu postavljena davne 1956. godine i od tada, svojom ljepotom i elegancijom forme, plijeni pažnju prolaznika, ali i prkosi „dežurnim moralistima“ kojima smeta ženska figura oslobođena suvišnih prekrivača.
Malo je onih koji prođu ovim prostorom, a da ne zastanu makar na trenutak da pored nje naprave fotografiju „za uspomenu i dugo sjećanje“, da se prisjete djetinjstva, da osjete kontinuitet jednog vremena. Kupačica je bila inspiracija estradnim umjetnicima, književnicima i drugim javnim ličnostima; pojavljivala se u video spotovima, krasila naslovnice knjiga i postajala tiha scenografija brojnih kulturnih događaja. Bila je i ostala više od komada bronze. Ona je emocionalna tačka okupljanja i simbol urbanog identiteta.
„Preživjela“ je agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. U poratnim godinama bila je prekrivana crnim plahtama, kao da se neko stidio njene ljepote. U više navrata bila je meta lopova koji su je pokušali prodati kao „staro gvožđe“. Godine 2012. otuđena je sa svog postolja, ali je zahvaljujući brzoj reakciji policije i pritisku javnosti vraćena na svoje mjesto. Bio je to drugi pokušaj njenog uklanjanja, prvi su, podizgovorom „zaštite javnog morala“, inicirali pojedinci koji su smatrali da nagoj figuri nije mjesto na otvorenom prostoru. I tada su građani pokazali da razumiju vrijednost umjetnosti i izborili njen povratak.
No, iako je odoljela ratu, krađama i moralnim osudama, danas se suočava s tišim, ali možda pogubnijim neprijateljem – inertnošću vlasti.
Fontana je već odavno bez vode. Cijevi su zavrnute, žubor je utihnuo, a prostor oko skulpture pretvoren je u improvizirano skladište kafanskog mobilijara. Umjesto refleksije svjetlosti na površini vode, oko nje se skupljaju lišće, prašina i otpad. Nema redovnog održavanja, nema jasnog plana revitalizacije… Kao da se čeka da vrijeme učini svoje, da skulptura potamni, da postane „problem“, da se onda pod izgovoromrekonstrukcije ukloni.
Takav odnos prema umjetničkom djelu ne govori samo o nemaru prema jednoj skulpturi, već o odnosu prema identitetu zajednice. „Trg branilaca Vogošće“ trebao bi biti reprezentativno srce naselja, mjesto susreta, kulture i javnog života. Umjesto toga, on danas šalje poruku zapuštenosti i odsustva vizije.
Kupačica je djelo autora čija biografija i opus prevazilaze lokalne okvire. Marijan Kocković rođen je 1923. godine u Zagrebu, školovao se u Ljubljani, a dio svog stvaralačkog vijeka proveo je upravo u Sarajevu.
Tokom 45-godišnje karijere izlagao je širom svijeta: u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, Japanu, širom Evrope. Izradio je stotine portreta i skulptura u mramoru, bronzi, kamenu i drvetu, kao i veliki broj tapiserija koje i danas krase javne zgrade, hotele i banke. Bio je i pjesnik, autor zbirki „S imenom tvojim“ i „O ženi srcem i dlijetom“. Njegovo stvaralaštvo ostavilo je dubok trag, a vogošćanska kupačica dio je tog nasljeđa.
Upravo zato, odnos prema ovoj skulpturi test je zrelosti lokalne zajednice. Hoće li vlast prepoznati da ulaganje u uređenje trga i revitalizaciju fontane nije trošak, nego investicija u identitet? Hoće li pokazati da kulturna baština nije teret, već vrijednost?
Ili će, pod izgovorom štednje ili „modernizacije“, simbol po kojem se Vogošća prepoznaje tiho nestati?
Ako se to dogodi, Vogošća neće izgubiti samo jednu skulpturu. Izgubit će dio svoje memorije, dio svog urbanog kontinuiteta i ono što je čini prepoznatljivom. A grad bez simbola, bez sjećanja i bez brige za vlastitu kulturnu baštinu, postaje tek prostor – lišen duše.
Pitanje, dakle, nije samo hoće li kupačica „dobiti nogu“. Pitanje je hoće li Vogošća dobiti vlast koja razumije da reprezentativan trg nije luksuz, nego ogledalo zajednice.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.