Jedan od istinskih heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine jeste i Mirsad Bekrić Pice iz Vogošće. Rođen je 30. juna 1967. godine uovom naselju i bio je metalostrugar po zanimanju. Za iskazanu hrabrost, sposobnost i lični doprinos u organizovanju i vođenju oružanog otpora agresoru na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posebno za odbranu Sarajeva i učešća u bitkama koje je planirala i izvodila 1. “slavna” motorizovane brigada 1. Korpusa Armije RBiH, 1993. godine dodijeljeno mu je najveće ratno priznanje, “Zlatni ljiljan”.
Odvažan, hrabar, pun vedrine. Bio je omiljen među saborcima. U odsudnoj borbi za grad Sarajevo, u julu 1993. godine, na brdu Žuč teško je ranjen. Da ne bi živ pao u neprijateljske ruke sam sebi je odrezao ostatak noge, koja mu je bila povrijeđena, te se tako lakše izvukao do svojih saboraca.
U toku žestokog ataka agresorskih snaga na linije vogošćanskih branilaca u dva sata poslije ponoći, u decembru 1994. godine, sa štakama, došao je u Baricu, i uprkos protivljenju boraca, zadužio naoružanje i otišao na borbeni položaj te tako svojim saborcima pomogao u odbrani linija.
U ratu heroj.
Poslije rata osobenjak, čovjek koji je nastojao da uživa u životu i slobodi za koju se izborio.
Dok je, nakon agresije, vogošćanskim ulicama, „špartao“ na svom motoru rijetki su znali o kakvom se istinskom heroju radi. Malo ih je znalo ko je zapravo taj čovjek koji je za njihovu slobodu dao sve.
Roditelje koji su bili ostali u okupiranom dijelu Vogošće mučki su ubile agresorske snage. Ono što ga je najviše boljelo jeste to što su u njihovoj likvidaciji učestvovali njegovi nekadašnji prijatelji, školski drugovi…
Od podsljedica saobraćajne nezgode, umro je 7. septembra 2015. godine. Inicijativa za to da se po ovom heroju nazove neka ulica ili ustanova ostala je još uvijek nerealizovana.
Oni koji su tokom minulog rata po bjelosvjetskim prijestolnicama „plakali“ za Bosnom, a danas „vedre i oblače“ u politici teško su podnosili napore Picetovih saboraca da se od zaborava sačuva sve ono što je u ratu iskazivao.
Otuda nije čudilo to što se, zbog pitanja vezanih za prceduru stavljanja Inicijative o izmjeni naziva ulice „Omladinska“ u ulicu „Mirsad Bekrić – Pice“ rasprava o usvajanju Dnevnog reda za četvrtu sjednicu Općinskog vijeća Vogošća održanog marta 2017. godine „otegla“ više od sat vremena. Ipak, odlučeno je da se ona uvrsti u Dnevni red, a u nastvku sjednice ista je jednoglasno prihvaćena.
Međutim, zbog naših sitnih i političkih interesa, „prigovora“ jedne šačice ljudi koji su iskazivali „teške muke“ vezane za izmjenu brojeva na stambenim objektima, promjenu ličnih i drugih dokumenata, ali i onog našeg čaršijskog trača: „Što po njemu. Voli da popije pivu“, inicijativa ni do današnjeg dana nije provedena.
Općinski vijećnici, iako na svakoj sjednici imaju redovnu tačku vezanu za provođenje vječničkih pitanja i inicijativa, zaboravili su na njenu realizaciju. Zaboravili su to i Picetovi saborci. Nije bilo adekvatnog pritiska na vlast da usvojenu inicijativu pravilno obrazlože „bundžijama“ i provedu je u djelo.
U Omladinskoj ulici danas malo ima omladinaca. Zbog nebrige vlasti o njima, oni svoju sreću traže van granica Bosne i Hercegovine, u zemljama u kojima su tokom minulog rata „bundžije“ i drugi protivniciove Inicijative „plakali“ za onim što se dešava u našoj zemlji.
I ono malo što je ostalo, na maturskim večerima pjevaju pjesme Cece Ražnatović – supruge zločinca Arkana, čiji su ljudi u logoru „Bunker“ ubili nastavnika čije ime nosi njihova škola.
Tako to biva kad se zaborave heroji o čijem herojstvu ne uče u školskim klupama. S obzirom da se i danas nad Bosnom nadvijaju crni oblaci koji prijete da ugroze njenu slobodu, ostaje otvoreno pitanje: „Hoće li sutra biti ljudi kao Mirsad Bekrić Pice“ da ih rastjeruju iznad naše Bosne“
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.