Ova zvjezdana erupcija proteže se na čak osam svjetlosnih godina, što je otprilike dvostruko veća udaljenost od našeg Sunca do Alphe Centauri, najbližeg zvjezdanog sistema, piše NASA.
Zbog svoje veličine i snage ovaj zvjezdani mlaz smješten u maglici Sharpless 2-284 (Sh2-284) predstavlja rijedak fenomen. Jureći svemirom brzinom od stotina hiljada kilometara na sat, mlaz podsjeća na dvostruki svjetlosni mač iz filmova “Ratovi zvijezda”.
U njegovom centru nalazi se protozvijezda deset puta masivnija od našeg Sunca, udaljena 15.000 svjetlosnih godina, na samom rubu naše galaksije.
Looking like a cosmic double-bladed lightsaber, Webb captured enormous jets of gas 8 light-years across erupting from a massive baby star. This rare sighting is helping us better understand how massive stars form. https://t.co/juKfhfz35r pic.twitter.com/wqPk9Obhcp
— NASA Webb Telescope (@NASAWebb) September 10, 2025
Jedinstven zvjezdani vatromet
Zanimljivo je da je Webbovo otkriće bilo slučajno.
“Prije posmatranja nismo znali da tamo postoji masivna zvijezda s ovakvim supermlazom. Takav spektakularan izliv molekularnog vodeonika iz masivne zvijezde rijedak je u drugim regijama naše galaksije”, izjavio je glavni autor studije Yu Cheng iz Nacionalnog astronomskog opservatorija Japana.
Ovi jedinstveni zvjezdani “vatrometi” zapravo su vrlo uski mlazovi plazme koji izbijaju iz novonastalih zvijezda te predstavljaju svojevrsnu svemirsku “objavu rođenja”.
Nastaju kada se dio gasa koji se nakuplja oko centralne zvijezde izbaci duž njene ose rotacije, vjerovatno pod uticajem snažnih magnetskih polja.
Ključni tragovi nastanka zvijezda
Iako su astronomi dosad promatrali stotine protivzvjezdanih mlazova, većina ih potiče od zvijezda male mase.
Ovi vretenasti mlazovi nude ključne tragove nastanka zvijezda, a njihova energija, smjer širenja i razvoj pomažu u definiranju modela koji opisuju okoliš i fizička svojstva zvijezde koja pokreće mlaz.
“Bio sam zaista iznenađen pravilnošću, simetrijom i veličinom mlaza kada smo ga ugledali”, rekao je koautor Jonathan Tan sa Sveučilišta Virginia i Tehnološkog univerziteta Chalmers u Švedskoj. Ovo otkriće potvrđuje teoriju da veličina protivzvjezdanih mlazova raste s masom zvijezde koja ih stvara.
Jednostavnije rečeno, što je zvjezdani “motor” masivniji, to je i mlaz koji izbacuje veći.
Zahvaljujući Webbovoj oštroj rezoluciji u infracrvenom svjetlu, vidljiva je detaljna vlaknasta struktura mlaza, što dokazuje da se probija kroz međuzvjezdanu prašinu i plin te pritom stvara čvorove, udarne valove i linearne nizove.
Vrhovi mlaza, koji se kreću u suprotnim smjerovima, pričaju priču o formiranju zvijezde.
“U početku je materijal bio blizu zvijezde, ali tokom 100.000 godina vrhovi su se širili u svemir, a ono što je iza predstavlja mlađi mlaz”, pojasnio je Tan.
Laboratorija za rani svemir
Protoklaster u kojem se nalazi zvijezda smješten je na periferiji Mliječne staze, na gotovo dvostruko većoj udaljenosti od galaktičkog centra nego naše Sunce.
Unutar njega formira se nekoliko stotina zvijezda. Budući da se nalazi u galaktičkoj “divljini”, ovim zvijezdama nedostaju teži elementi.
Njihov niski udio elemenata težih od vodika i helija čini ovo područje svojevrsnim lokalnim pandanom okruženjima kakva su postojala u ranom svemiru.
“Masivne zvijezde, poput ove pronađene unutar ovog klastera, imaju vrlo važan uticaj na evoluciju galaksija. Naše otkriće rasvjetljava mehanizam formiranja masivnih zvijezda u okruženjima s malim udjelom teških elemenata, tako da ovu zvijezdu možemo koristiti kao laboratorij za proučavanje onoga što se događalo u ranijoj kozmičkoj povijesti”, dodao je Cheng.
Potvrda teorije o nastanku zvijezda
Ovo otkriće važno je jer se astronomi već više od 30 godina ne slažu oko načina formiranja masivnih zvijezda.
Jedna teorija, nazvana kompetitivna akrecija, predviđa kaotičan proces u kojem materijal dolazi iz različitih smjerova, zbog čega se orijentacija protozvjezdanog diska oko zvijezde s vremenom mijenja.
Mlaz tada izbija okomito, iznad i ispod diska, pa se čini kao da se uvija i skreće u različitim smjerovima.
“Ali ovdje, gdje možemo pratiti čitavu istoriju, vidimo da je kut između suprotnih strana mlazova gotovo 180 stepeni. To nam govori da je ovaj disk stabilan i potvrđuje predviđanje teorije akrecije jezgre”, zaključio je Tan.
Znanstvenici vjeruju da bi na ovoj vanjskoj granici Mliječne staze moglo biti i drugih masivnih zvijezda u nastajanju.
Podaci s teleskopa Atacama u Čileu već su otkrili još jednu gustu zvjezdanu jezgru koja bi mogla biti u ranijoj fazi razvoja. Studija je prihvaćena za objavljivanje u časopisu The Astrophysical Journal, prenosi Index.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.