Mjesto prekrasno, od plaže udaljena 20 sekundi, more čisto, puno borova sa dubokom hladovinom, mirisi smole, mora, lavande, divlje metvice, čitav ogromni orkestar zrikavaca koji zriču kao da im diriguje sam Fon Karajan…
Koja mi korist kad se zbog srčanog udara od prije dvije godine ne smijem izlagati suncu pa sam ustajala rano i prije umivanja žurila da što duže uživam u zagrljaju vječnog mora. Koji prekrasan osjećaj… U vodi se osjećam kao sasvim mlada i sasvim zdrava.
Prvo jutro sam mislila da ću biti sama, ljudi su još u dubokom snu, kad uskoro počeše dolaziti đuturumi k’o i ja. Niko nikog ne gleda, svi žure u vodu da ne propuste ni minutu dragocjenog vremena prije nego sunce ojača jer je to nama znak da napuštamo teren.
Jedno jutro izašla sva blažena i maksimalno opuštena, sjela na pijesak, kapljice se slivaju niz tijelo, iz kose kaplje voda, gledam pučinu i galeba bijelih krila iznad neke vezane barke. Zašto ste Vi uranili? – čisto me prepade uhu ugodan muški glas. Nisam ni primijetila da je pored mene sjeo neki čiko također sasvim mokar.
Vjerovatno iz istog razloga kao i Vi – kazala sam pokušavajući se nasmiješiti što godinama završava samo na pokušaju. I rečenica po rečenica, raspričasmo se, tačnije, čiko se raspričao, ja sam slušala sa zanimanjem. I nije mi žao.
Ispriča on meni kako je od života više volio jednu ženu, decenije proveo s njom, nekako se čisto stopili u jedno biće… A onda je došla bolest i odnijela je. I život je stao. Srce prepuklo. Ljekari nisu vjerovali da se može “izvući”. Izvukao se. I sad imitra život.
-Nemoguće je riječima opisati koliko sam je volio. Da sam imao stotinu života, sve bi ih dao za nju. A ona… Mislim da ona mene nije voljela. Za nju je bio izgubljen svaki dan u kome me barem jednom ne bi povrijedila… A jako joj je prijalo što je toliko volim.
Valjda zato što je nikad niko nije toliko volio…
Pogledala sam mu oči i u trenutku me prošla jeza. Bile su plave kao more, kao vedro nebo i toliko duboke da sam se uplašila kako ću se u njima utopiti.
Poželjela sam mu obrisati kapljicu ispod desnog. Možda nije bila suza, samo zaostala kaplja mora.
– Je li bila lijepa?
Zar je to važno?
Kad sam birao ženu s kojom ću vijek vjekovati razmišljao sam: Nije mi bitno je li plemkinja, je li lijepa, ima li miraza. Ali mi bilo presudno je li čovjek, ima li u njoj vjere, zna li šta je čast, ima li u njoj stida, govori li istinu. Jer plemstvo je prošlo, ljepota također prođe, novac se potroši… a meni treba da hodim uspravno, da mi djeca imaju majku, a moja majka snahu, neko za koga ću punih usta kazati ONA JE MOJA a da i Bog i ljudi znaju da je to istina.
Onda smo oboje šutjeli. Zapalili. Šutke ugasili cigarete.
On je rekao – Jah.
Ja sam rekla – Jah.
Kao po komandi smo ustali i bacili se u more.
Više ga nisam srela.