Izdao si novi album “Sentimentalnih 50”. Ploču je uradio Fidbox, a CD PGP RTS. Kakav je sticaj okolnosti doveo do ovoga?
-Život je čudo?! Ponekad, iako se trudiš iz petnih žila, ništa ne ide kako treba? Ali, nije uvijek tako. Ovaj album je primjer da mozaik može da se skocka i bolje nego što i sam zamisliš. Iz pozorišta “Dadov” su nam ponudili organizaciju i snimanje koncerta (audio i video). Grad Beograd je kompletno renovirao i opremio zgradu, salu, ozvučenje i rasvjetu. Za uzvrat “Dadov” je pored predstava, poklonio sugrađanima i nekoliko koncerata renomiranih izvođača, među kojima je bio i naš. Iskoristio sam zaista idealne uslove da obilježim svoj jubilej …
Kako si birao naslov?
– Naslov se sam nametnuo. “ 50 sentimentalnih”! Jasno je da sam stariji od te cifre, pa je lako pogoditi da se radi o karijeri. Nema mnogo onih koji su izdržali toliko. Moje pjesme su sentimentalne. I sam sam veoma emotivan i toga se ne stidim. Naprotiv, uživam u toj sjeti koja me zaokuplja gotovo čitav život, koji još uvijek provodim u “ četiri zida sa gitarom”…
Koliko danas u ovim godinama možeš da budeš kreativan i da li se može očekivati novi album?
-Ako voliš muziku iz dubine duše, poput mene, onda te ta želja za stvaranjem nikad ne napušta. Te žice ponekad, čini mi se, i same sviraju. Svaka bol kroz njih lakše umine. Ljubav je najvažnija u ljudskom životu, zato će se o njoj još vijekovima pisati i pjevati… Ja sam samo mala kapljica u moru…
Urađen je dokumentarni film o tvom životu, koliko si zadovoljan sa njim?
-Sve se složilo. Imali smo odličan audio snimak cijelog koncerta (kapa dole snimatelju Ivanu Brusiću), tako da smo u postprodukciji, Dušan Bezuha i ja imali vrlo malo posla. PGP RTB je objavio CD, a ljudi iz FIDBOXA su objavili LP. Oni su producirali i sam film. Od RTS-a smo dobili arhivsku građu. Stare snimke, kad sam imao 20 godina. Za uzvrat, ustupili smo im prava premijernog emitovanja. Svi su nekako želeli da pomognu… Imamo promociju svega zakazanu za 13. jun u 13h u RTS klubu u zgradi Radio Beograda. Film inače traje sat i 17 minuta. U njemu su gotovo svi protagonisti, koji našto znače u sferi regionalnog rockendrolla. Pustićemo trejler od desetak minuta, kao najavu…
Tvoj posljednji roman “A mogao sam biti gej” je rasprodan za kratko vreme, štampa se novi tiraž. Spadaš u komercijalne pisce, šta možemo očekivati u budućnosti?
-Knjige su dočekale svoje vrijeme. Studirao sam žurnalistiku i u početku se bavio novinarstvom, pišući za mnoge časopise. Prijalo je to mom egu neko vrijeme, a onda sam odustao. Nisam htio da popujem mojim prijateljima i kolegama, koji jedu isti hljeb sa mnom. Htio sam samo da sviram, ali sam znao da će doći dan kad ću se opet latiti pisanja. Čekao sam da bude “zrelo”, da se skupe te godine i iskustvo, da imam šta da kažem, a da to ne bude “fake”?! Kao mator napisao sam četiri romana. Uživam u tim alternativnim svetovima, zajedno sa mojim junacima, od kojih većina i nehotice liči na mene…Dobro je što danas više ništa ne moram. Pišem onda kad imam šta da kažem i kad me to čini sretnim…
Da li si zadovoljan svojim kantautorskim statusom u državama eks Yu?
-Bio sam pre par dana na “Kantarionu” u Trebinju. Predivan festival. 16 izvođača. Svako sam sa svojim instrumentom i pjesmom. Ja sam lik još iz onog YU vremena. Nisu me zaboravili u onim nekad bratskim državama (ni ja njih). Kažu da muzika spaja ljude. Moja posljednja dva albuma je objavio Jugoton (Croatia records). Obišao sam gotovo cijeli region. Žao mi je što me nisu pozvali u Zagreb, a pjevao sam nekoliko puta na večerima šansone na “Zagrebačkom festivalu”, ali prije više od 30 godina! Biće, ima vremena (mada ga ja baš i nemam puno?)
Može li se očekivati novi koncert u Beogradu uskoro?
-Biće i koncerata. Najbolje se osjećam kad sviram samo sa mojim pijanistom Banetom Zarinom, uz preteći vokal mlade pjevačice Mirjane Konjikovac. Kad su veliki koncerti, ide cijeli bend…Krajem juna krećem za Crnu Goru, gdje će tokom ljeta biti nastupa. Beograd ostaje za jesen…