Na albumu “Ibar” iz 2021 godine je muzika inspirisana srpskom tradicionalnom i folkmuzikom. Kako ste birali pjesme i koliko ste u njima zadržali folka, a koliko su one sada džez numere?
-Odabrao sam one pjesme čija melodijska i harmonijska struktura su me inspirisale i od kojih sam mogao da napravim sasvim nove, svoje numere. ’Morava’, ’Stani, Ibar vodo’, ’Gde si, dušo’, ’Bembaša’… Mnogi me pitaju zašto sam se potpisao kao da sam ja autor, a te pjesme već postoje. Moj odgovor je – zato što to više nisu narodne kompozicije, to su sada džezz numere koje samo sadrže staru melodiju. Pjesma ’Bembaša’, na primjer, ima moj solo, i sasvim novu ritmičku strukturu. Dakle, to više nije pjesma ’Bembaša’ kakvu je znamo. Ja sam oduvek spajao džez sa balkanskom muzikom.
Među svoje najbolje radove smatra album “Rain Dance” koji je snimio u saradnji sa jednim od najboljih džez trubača Brianom Lynchom.
-Kada sam 2009. god. posetio Umbria Jazz Festival u Peruđi (Italija) a na ideju i nagovor mog druga novinara Voje Pantića, imao sam priliku da upoznam neke od najuticajnijih džez novinara u Evropi i svijetu. Jedan od njih je i Tomas Konrad, čuveni dopisnik časopisa Jazz Times-a. Voja je pokušavao da ga nagovoriToma da poseti Beogradski jazz festival, ali Tom je rekao da ga je strah da dođe u Srbiju jer je čuo kakve su se ratne strahote dešavale u toj oblasti. Tada sam ga ja upoznao i počeo da mu objašnjavam da je potpuno bezbedno i da je Beogradski jazz festival jedan od najboljih u Evropi. Tom je poslije kraćegubjeđivanja pristao. Nakon prve posjete Beogradu on je toliko zavolio Srbiju da je svake sledeće godine dolazio sa suprugom kao na odmor. Nakon nekoliko godina druženja, rekao sam Tomu da namjeravam da napravim koncert na kome bih pozvao kao gosta nekog jako dobrog džez trubača koji ujedno jako dobro vlada i latin džez stilom, ali da ima otvoren um i za našu balkansku ornamentiku. Nakon kraćeg vremena Tom Konrad mi je predložio Briana Lyncha kao jednog od trenutno najboljih džez trubača na svjetskoj sceni koji je 2010. god. dobio nagradu Grammy za najbolji Latin džez album koji je snimio u saradnji sa čuvenim Eddie Palmieriem. Ja sam bio oduševljen ali do konkretne saradnje je prošlo još nekoliko godina. Napokon 2016. god. organizatori Beogradskog jazz festivala su mi predložili da moj bend bude predstavnik domaće džez scene i da otvorimo 32. festival. Za tu priliku Dom omladine Beograda obično odobri nešto veći budžet za bend koji otvara festival kako bi omogućio da bend pozove gosta iz inostranstva. Tada sam shvatio da je dobra prilika da pozovem Lyncha da dođe u Srbiju i da zajednonastupimo.
Koliko ti znači album “Rain Dance”?
Kompozicije sa albuma “Rain Dance” su nastale uglavnom u ranijim godinama, ali smo ih moj bend i ja svirajući godinama doveli do daleko višeg nivoa. One sada zvuče daleko drugačije nego u originalnomzvučanju i izvodimo ih u drugačijem orkestarskom sastavu. Na albumu “Rain Dance” ove kompozicije su izvedene uživo i to sa Brianom Lynchom na trubi koji je ovim kompozicijama dao poseban šmek. Nakraju, sam koncert smo izveli, po mom mišljenju, veoma dobro. Kada sam Brianu predložio da ovaj materijal izdamo na CD-u koji bi u isto vrijeme izašao i na teritoriji Srbije i Evrope kao i na teritoriji SAD iKanade ali u izdanju njegove izdavačke kuće “Hollistic MusicWork”. Upravo sad smo svjedoci ostvarivanja tog našeg plana. Za mene je veoma važno to što smo uspjeli da jednu dobru interpretaciju originalnih kompozicija snimimo i plasiramo na tržište. To je veoma dobar proizvod rečeno jezikom biznisa.
Ti si autor za zavidnom diskografijom na ovim prostorima, koliko je teško sačuvati svoj stil i osobenost u okviru džeza?
-Taj lični pečat je nešto što se gradi on najranijih dana. Recimo, prva kompozicija na CD-u “Slavic Fantasy & Rain Dance” (drugi dio po kome se zove CD “Rain Dance”) je nastala kada sam imao 15-tak godina kao jedan mali eksperiment spajanja džez rifa sa jednom frazom iz tradicionalne muzike. Ono što me izdvaja od ostalih kolega koji se bave spajanjem džeza i balkanske muzike je činjenica da se držim džez forme ali rječnik inprovizacije u solo dionicama kombinujem sa skalama i frazama koje su karakteristične za Balkan. Dakle, pored nekog spontanog ličnog izraza potrebna je i neka vrsta istraživanja. Ne treba zaboraviti da je džez muzika intelektualni rad prije svega, pa tek onda vrhunska tehnika izvođenja, poznavanje harmonije (funkcija, tonaliteta, skala, muzičkog materijala i sl.) Moja osnovna poruka mladim muzičarima sa naših prostora je da svoju ličnu originalnost mogu postići jedino ako u nju ukomponuju i muzičko-istorijsko nasljeđe svog naroda. To je komparativna prednost bez premca. Narodna muzika zemalja zapadne evrope je duboko utkana u klasičnu muziku tako da je njihov teret istraživanja u isto vrijeme i lak i težak. S jedne strane, klasična muzika je kulturna tekovina cijelog svijeta pa je samo muzičko obrazovanje već pretpostavka pozavanja evropskog muzičkog sentimenta. Ali, u isto vrijeme tu je i zagonetka kako biti originalan kada svi u Evropi imaju isto nasleđe? Mislim da je ovo tačka u kojoj smo mi sa Balkana u blagoj prednosti.
Ko su za tebe najznačajniji džez muzičari sa kojima si sarađivao?
-Značaj i uticaj nekih ljudi na moj muzički razvoj nije uvijek u korelaciji sa njihovom relevantnošću na domaćom i svetskoj sceni. To je više skup utisaka i i poruka koje razmijenimo sa svijetom oko sebe. Takođe, momentum ima presudnu važnost. Recimo, neki ljudi su mi veoma pomogli u periodu kada sam se razvijao kao muzičar iako nisu bili zvijezde svog posla. Sa druge strane, postoje momenti u kojima sam imao priliku da sviram sa velikim umjetnicima i to je nemjerljivo iskustvo jer tada shvatiš kako lakomože da bude bavljenje muzikom kada radiš sa takvim majstorima. Postoje i indirektni uticaji, koje često nazivamo “idolima”, što je pogrešan termin. Od domaćih muzičara izdvojio bih ljude koji su mi u vrijeme kada sam bio mlad muzičar pomogli da budem ovo što sam danas, kao što su Lazar Lale Tošić, BataBožanić, Miša Blam, Miroslav Karlović Karlo, Luka Bošković, Mimo Mitrović, Jova i Đino Maljoković, Goce Dimitrovski i mnogi drugi. Što se tiče stranih muzičara sa kojima sa imao čast da nastupim ili snimim album su svakako Alvin Queen i Reggie Johnson (Reggie je svojevremeno svirao sa John Coltraneomkao i sa mnogima drugima iz te generacije) sa kojima sam snimio svoj prvi džez trio CD pod nazivom “Old Dreams&New Friends” u Beogradu, ali i relativno nepoznat američki džez trubač sa kojim sam natupao u londonskim klubovima krajem osamdesetih i početkom devedesetih – Haji Akhba, koji je bio član orkestraJames Brown-a, Van Morrison-a itd. Sa nekim od mojih idola sam imao prilike da se upoznam i čak napravim fotografiju ali ne i da nastupim, kao što je Herbie Hancock. Sa nekima sam svirao da jamm session scenama ali to nije toliko bitno. Na kraju, Brian Lynch, svakako kao jedan od najboljih muzičara svoje generacije sa kojim sam imao privilegiju da sarađujem na najbolji mogući način, a to je izvođenje mojih originalnih kompozicija.
Ko su tvoji uzori u džezu?
Vrijeme kada sam bio mlad muzičar se veoma razlikuje od današnjeg. Jednostavno planeta više nije kao što je bila. To je, da se izrazim šaljivo, bilo analogno vrijeme. Imali smo ploče, bioskop, stripove i dva programa na TV-u. Ali, bar što se muzike tiče, to je bilo vrijeme koje je bilo naklonjenije muzici i muzičarima jer nije bilo bezgraničnog besplatnog downloud-a muzike koje je u suštini obezvrijedilo muziku, kompozitore i izvođače. Imali smo priliku da se fokusiramo na određene muzičke radove najvažnijih muzičara tog vremena i da se bavimo tim radovima jedno određeno vrijeme, odnosno da ih analiziramo i proučavamo. Na samom početku svog bavljenja muzikom bavio sam se klasičnom muzikom u muzičkoj školi. Od petnaeste godine privukao me je rock & roll, kao i sve moje vršnjake. Nakon što sam savladao sve što je meni bilo zanimljivo u tom muzičkom stilu (Emerson & Lake & Palmer, Rick Wakeman, Deep Purple itd.), na radio programu sam prvi put čuo Bill Evans trio. Ta muzika me je okrenula ka džez muzici zauvijek. Pored Evansa, slušao sam i Chick Corea aqoustic & electric band, Herbie Hancock, ali i cool jazz Miles Davis-a sa svim njegovim postavama, zatim Bud Powell na koga me je usmjerio moj stariji kolega Miša Krstić kao i mnogi drugi koje ne želim sada da nabrajam.
Da li je spoj latin džeza sa balkanskim melosom dobitna world music kombinacija?
-Svakako da spoj latin džeza sa balkanskom muzičkom ornamentikom predstavlja jedan od najkompatibilnijih spojeva. Ne radi se samo o sličnosti na polju ritmike već je evidentna i sličnostmentaliteta naroda balkana sa narodima Južne Amerike i Kariba. Ali kada govorimo o world music pokretu koji je osamdesetih lansirao Peter Gabriel, vrlo brzo se pokazala američka kulturna dominacijai dominacija na muzičkom tržištu. Vrlo brzo se pokazalo da mnogo bolji prolaz na muzičko tržište SAD-a i Velike Britanije ima muzika naroda bivših britanskih kolonija u Africi npr. rimovanje muzike i download predstavljaju značajan procenat u prodaji muzike, izdanja iz istočne Evrope su i dalje daleko od očiju zapadne publike. Srećom, džez muzika ne spada u world music legat već ima svoje posebno mjesto na tržištu muzike. Jedan od presudnih razloga je i činjenica da je džez muzika intelektualna kategorija i slušanje džez muzike podrazumijeva određeno poznavanje te muzike tako da ne spada u pretežno tržišnukategoriju iako pravila tržišta pogađaju i džez.
Zbog čega mediji često zaziru od džezera?
-Moje iskustvo na sreću nije takvo ali neko je prije izvjesnog vremena pustio dezinformaciju u Beogradu da svaka džez kompozicija zvuči kao free jazz iako znamo da free jazz predstavlja malu frakciju džez muzike koja ima svoj značaj ali ni u kom slučaju ne predstavlja main stream. Tako često čujem od ljudi koji ne spadaju u džez publiku kako ne vole džez jer ne vole cičanje i vrištanje na instrumentima (uglavnom misle na duvačke instrumente). Ova predrasuda je nanijela mnogo štete sceni Srbije ali moram da priznam da se, u posljednjih nekoliko godina, situacija dosta promijenila u dobrom smjeru.
Istorija džeza na našem tlu je zaista impresivna, no mladi ljudi su dosta o tome neobaviješteni, da li imaš želju da svojim radom privoliš mlade ljude da slušaju i zavole džez?
-Ja sam 1993. godine , sa grupom prijatelja, osnovao Šabački Jazz Fair koji je od 2000. postao Šabački Jazz & Blues Festival. Za sve ovo vrijeme smo uspjeli da stvorimo jedno stabilno jezgro publike. Takođe, učestvovao sam u osnivanju nekoliko festivala u Srbiji, npr. u Kraljevu ili u Inđiji. Sa druge strane, oddevedesete godine sam u saradnji sa Beogradskim Jazz Festivalom. Lično sam pomagao kako sam mogao i umeo mnogim mladim muzičarima da dođu do pravih informacija ili kontakata. Ali, da bi se postigao rezultat mjerljiv procentima, potreban je sistemski rad koji mora da počne još od osnovnih škola. Sa druge strane, danas postoji džez odsjek u Srednjoj muzičkoj školi “Stanković”, kao i džez odsjek na muzičkoj akademiji. Takođe, manje je poznato da postoji džez odsjek i u Srednjoj muzičkoj školi u Leskovcu. Mislimda je potrebno da se na državnom nivou definiše pravac kojim želimo da idemo što se kulture tiče. Dokle god je glavna parola “daj što narod voli” , ne piše nam se dobro.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.