Moje razmišljanje je usmjereno stvarnosti. Slika je zamućena. Svojim očima gledamo da su nas priznali za kandidata u evropskoj zajednici ujedinjenih država. Vidimo da R Hrvatska “briše granicu” i da uvodi jedinstvenu valutu.
Nešto slično se desilo ukidanjem viznog sistema za građane koji su imali bh državljanstvo. Zato nam je potreban dalekozor koji bi mogao da privuče ono što će se dogoditi narednih 10 godina. Zato se radujem kandidatskom statusu članstva u Evropskoj uniji. Isto se može mjeriti sa Dejtonskim mirom.
Najsretniji bi bio da su se ta dva događaja desila istovremeni 1995.godine. Još se više radujem želji političkih subjekata u BiH da krenu naprijed. Koliko god ovo što govorim izgledalo naivno dajem sebi za pravo. Razlozi su opravdani.
Osjetio sam već 2005. godine da smo na ” krivoj nozi”. Bilo je to samo 10 godina od uspostavljene vlasti. Sve ove godine, a njih se nanizalo 16 kroz 5 izbornih ciklusa , pokazale su da smo u ” dubokom ofsajdu/zaleđu”. Najveća šansa je propuštena 2010.godine, da bi u naredna dva izborna ciklusa ( 2014. i 2018.) došli tamo gdje smo sada.
S toga nam je potreban dalekozor da približimo sliku koja nas očekuje. Koliko god bilo teško socijalno, političko i ekonomsko stanje ipak se naziru promjene. One su trenutno simbolične. Vrijeme je pokazalo da su se polahko raspadaju stare birokratske strukture. Polahko gube moć. Igraju opasnu igru sijanja straha umjesto povjerenja.
Sve prilike govore da ništa neće biti isto. Zato nam je potreban pogled u budućnost. Nazad se ne može.