Nakon godina čekanja, obećavanja i ukazivanja na brojne nedostatke, učinilo se da je došao trenutak da se riječi pretoče u konkretna djela.
Stanari ove ulice obradovali su se mogućnosti da će konačno dobiti uslovniji i sigurniji prilaz svojim stambenim objektima. Očekivali su da će se u okviru najavljene rekonstrukcije sanirati udarne rupe, dovesti u prvobitno stanje prokopi saobraćajnice koji već godinama stoje kao nijemi svjedoci nedovršenih komunalnih zahvata, izgraditi trotoar i, što je posebno važno, riješiti problem neadekvatnog odvodnjavanja oborinskih voda u zaleđu poslovnih prostora izgrađenih između ove i centralne vogošćanske ulice Jošanička.
O problemima na ovoj lokaciji u proteklim godinama pisali smo u više navrata. Međutim, čini se da ni novinarska upozorenja, ni nezadovoljstvo građana, ni svakodnevna slika zapuštenosti nisu bili dovoljan razlog da nadležne službe konačno pristupe njihovom rješavanju.
Naime, na prilaznoj stazi namijenjenoj pristupu dostavnih vozila iz ulice Samira Gradišića, već prilikom najmanje kiše formira se prava mala vodena površina. Voda se zadržava, otežava korištenje ovog prostora, ugrožava dio saobraćajnice, a posljedice njenog dugotrajnog prisustva osjećaju i vlasnici poslovnih prostora. Vlaga koja se pojavljuje u njihovim objektima nije samo estetski problem nego i ozbiljna prijetnja njihovom normalnom korištenju.
Tokom ljetnih mjeseci, kada visoke temperature dodatno pogoduju zadržavanju i neugodnim mirisima ustajale vode, ovaj prostor postaje i higijenski problem koji zaslužuje posebnu pažnju nadležnih službi. Građani s pravom očekuju da se ovakve pojave ne tretiraju kao nešto na šta se jednostavno treba navići.
Zbog neuređenog prilaza, dostavna vozila često ne mogu koristiti prostor koji bi za to trebao biti namijenjen, pa se zaustavljaju u veoma frekventnoj Jošaničkoj ulici. Time se dodatno otežava odvijanje saobraćaja, ugrožava sigurnost njegovih učesnika, a nerijetko ometa i funkcionisanje gradskog javnog prevoza. Tako jedan neriješen komunalni problem proizvodi čitav niz drugih, a posljedice na kraju snose građani.
I onda dolazimo do onog najvažnijeg pitanja: šta se dogodilo s najavljenom rekonstrukcijom?
Izbori su prošli, predizborna obećanja su odigrala svoju ulogu, ali od početka radova još uvijek nema ništa. Nema građevinskih mašina, radnika, uređenog gradilišta, niti bilo kakvih vidljivih naznaka da bi se najavljeni posao uskoro mogao pokrenuti. Ostala je samo ona poznata slika koju građani godinama gledaju: udarne rupe, nesanirani prokopi, zadržavanje oborinskih voda i svakodnevno snalaženje ljudi koji su očekivali da će se neko konačno ozbiljno pozabaviti njihovim problemima.
Posebno je zabrinjavajuće što se ovdje ne radi o nekom zabačenom putnom pravcu, udaljenom od očiju javnosti, niti o lokaciji do koje je teško doći. Ulica Samira Gradišića nalazi se u samom centru Vogošće, u neposrednoj blizini zgrade Općine, odnosno na prostoru kojim svakodnevno prolaze brojni građani, zaposleni u općinskim institucijama, vlasnici poslovnih prostora i korisnici javnog prevoza.
Drugim riječima, za uočavanje problema nije potrebno organizovati posebnu terensku posjetu, angažovati komisiju niti čekati da neko od građana pošalje fotografije. Dovoljno je izaći iz općinske zgrade, proći nekoliko desetina metara i pogledati šta se dešava na terenu. Sve je tu, pred očima onih koji bi trebali brinuti o komunalnom redu i kvalitetu života stanovnika Vogošće.
Upravo zato je teško razumjeti toliku inertnost lokalne administracije kada je riječ o rješavanju ovog problema. Godinama se govori o potrebama građana, najavljuju projekti, potpisuju sporazumi, objavljuju fotografije i šalju poruke o planiranim ulaganjima. Međutim, između najave jednog projekta i njegove stvarne realizacije očigledno postoji prostor koji se u Vogošći mjeri mjesecima, a nerijetko i godinama.
Naravno, svaki ozbiljan infrastrukturni zahvat podrazumijeva pripremu, projektovanje, osiguravanje finansijskih sredstava, provođenje procedura i izbor izvođača radova. Građani to razumiju i ne očekuju da se svaki posao završi preko noći. Ali ono što ne mogu prihvatiti jeste da se godinama ponavljaju ista obećanja, a da pritom izostanu jasne informacije o tome dokle se stiglo s realizacijom, šta je prepreka i kada se konkretno može očekivati početak radova.
Ako je sporazum potpisan, javnost ima pravo znati šta on podrazumijeva. Da li su završene sve potrebne procedure? Jesu li osigurana sredstva? Postoji li ugovor s izvođačem radova i, ako postoji, zašto radovi nisu započeli? Ili je potpisivanje sporazuma bilo samo još jedna prilika za lijepu predizbornu fotografiju i obećanje koje će se, nakon što izborna kampanja prođe, ponovo odložiti za neko drugo vrijeme?
To su pitanja na koja građani očekuju konkretne odgovore, a ne nova uvjeravanja da će problem biti riješen kada se za to steknu uslovi.
Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da ova ulica nosi ime Samira Gradišića, jednog od vogošćanskih heroja. Bez obzira na to što naziv ulice ne može biti argument za favorizovanje jedne saobraćajnice u odnosu na druge, svakako bi bilo primjereno da prostor koji nosi ime čovjeka čije se ime veže za odbranu ovog kraja bude dostojno uređen i održavan.
Jer, odnos prema vlastitom naslijeđu ne pokazuje se samo prigodnim govorima, polaganjem cvijeća i obilježavanjem značajnih datuma. Pokazuje se i svakodnevnom brigom o prostoru u kojem ljudi žive, rade i odgajaju svoju djecu.
A ako se lokalna vlast prema sanaciji jedne ulice u samom centru naselja, nadomak vlastite zgrade, odnosi na ovakav način, onda se sasvim opravdano nameće pitanje kako se tek tretiraju potrebe stanovnika udaljenijih, ruralnih dijelova općine. Šta mogu očekivati mještani čiji se problemi ne nalaze svakodnevno pred očima općinskih službenika i rukovodilaca?
Ulica Samira Gradišića tako je postala još jedan primjer raskoraka između onoga što se obećava i onoga što se zaista radi. Njenim stanovnicima ne trebaju nova obećanja, svečana potpisivanja sporazuma ni uvjeravanja da će njihovi problemi biti riješeni. Trebaju im uređena saobraćajnica, funkcionalan trotoar, riješena odvodnja oborinskih voda i siguran prilaz njihovim domovima i poslovnim prostorima.
Lokalna vlast ne bi smjela čekati da građani svaki problem pretvore u novinarsku priču kako bi ga neko primijetio. Njena obaveza je da probleme prepoznaje, planira njihovo rješavanje i, što je najvažnije, preuzete obaveze provodi u djelo.
Jer, građani ne žive od sporazuma, protokolarnih fotografija i predizbornih obećanja. Žive u svojim ulicama, svakodnevno prelaze preko udarnih rupa, zaobilaze lokve i suočavaju se s posljedicama nečijeg nerada ili odlaganja.
A kada se godinama obećava ono što se može vidjeti i riješiti na nekoliko desetina metara od općinske zgrade, onda se više ne postavlja samo pitanje kada će početi radovi. Postavlja se i pitanje koliko još dugo građani trebaju čekati da obećanja lokalne vlasti konačno postanu stvarnost.
Jer, vlast se ne mjeri brojem potpisanih sporazuma i izgovorenih obećanja, nego onim što iza nje ostane na terenu. A u ulici Samira Gradišića, za sada, ostaju samo rupe, voda i – čekanje.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.