Dvije godine nakon katastrofalnih poplava u Jablanici, iza kojih je sa 3. na 4. oktobar 2024. godine 19 izgubljenih života, razoreni domovi i porodice koje još čekaju odgovore.
Za tragediju u kojoj je kamenolom označen kao jedno od ključnih pitanja odgovornosti, niko do danas nije preuzeo odgovornost. Istrage traju, odgovori izostaju, a pravda kao da je zaglavljena u vremenu.
Na početku su prvi pritekli u pomoć humanitarci i obični ljudi, oni koji su još jednom pokazali da su često jači od institucija. Solidarnost je bila ogromna, ali je pažnja javnosti splasnula brzo, nakon mjesec dana. Država je, s druge strane, pokazala da nema jasan plan djelovanja, niti funkcionalan fond koji bi omogućio brzu i sistemsku reakciju na katastrofe.
Danas se, osim pitanja ko je odgovoran za Jablanicu i kamenolom, nameće i pitanje: kako je moguće da dvije godine nakon tragedije u Srbiji, gdje je u padu nadstrešnice u Novom Sadu život izgubilo 16 ljudi, građani i dalje istrajavaju u borbi za pravdu, dok je u Bosni i Hercegovini tišina postala gotovo uobičajen odgovor na nepravdu?
Strepimo od obilnih kiša, a ništa ne poduzimamo da spriječimo potencijalne nove katastrofe! Jesmo li naučili da živimo s nepravdom ili nama još nije narodski kazano ‘kap prelila čašu’?
Prof. dr. Elmir Sadiković, predsjednik Vijeća interdisciplinarnog doktorskog studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu za Bosnainfo kratko je pojasnio da se u BiH ne može desiti građanski bunt, niti omladinsko buđenje kao u Srbiji:
“Ne može iz više razloga. Imamo različite političke kulture. Nadalje, naš politički sistem je iznomno složen i decentraliziran. Za razliku od Srbije zapravo je nemoguće adresirati političku odgovornost za stanje u državi na jednog političara ili jednu političku stranku. Svi su manje ili više odgovorni. Uz to etničke podjele jednostavno prevladavaju u odnosu na druga pitanja i nismo u stanju naše nezadovoljstvo društvenim protestom artikulirati u političkom smislu. Nemamo jednostvano društvenu strukturu koja bi to mogla učiniti”.
Lejla Tutić, profesorica religijske pedagogije i geštalt psihoterapeutkinja pojasnila je za Bosnainfo razliku između protesta u Srbiji, tragedije koja je pokrenula ljude i stanja u BiH – zašto građani BiH češće šute pred nepravdom i šta je potrebno da se probudi kolektivna odgovornost?
“Prije svega, mislim da o tragedijama u Donjoj Jablanici i Novom Sadu moramo govoriti s velikim poštovanjem prema ljudima koji su izgubili živote, njihovim porodicama i zajednicama koje i danas žive s posljedicama tih događaja.
Ne bih olako zaključila da građani Bosne i Hercegovine manje osjećaju nepravdu ili da im je manje stalo do stradalih. Isto tako, nije tačno da građanskih reakcija nije bilo. Protestovali su stanovnici Donje Jablanice, a protesti i zahtjevi za odgovornost organizovani su i u Sarajevu. Razlika koju treba istražiti odnosi se na obim, kontinuitet i društveno-političke uslove u kojima su se ti protesti razvijali.
Za razumijevanje te razlike potrebna je ozbiljna društvena i politička analiza. Psihologija može doprinijeti razumijevanju određenih procesa, ali ne može sama objasniti zašto se u jednoj zemlji razvije masovan protestni pokret, a u drugoj ne.
Jedan važan psihološki koncept jeste osjećaj kolektivne djelotvornosti, odnosno uvjerenje da zajedničkim djelovanjem možemo utjecati na okolnosti. Ljudi se ne pokreću samo zato što osjećaju ljutnju ili tugu. Važno je i vjeruju li da postoje drugi koji dijele njihovo nezadovoljstvo, da se mogu organizovati i da njihovo djelovanje ima mogućnost proizvesti promjenu.
Ako su iskustva građana obilježena ponavljanim razočaranjima, nepovjerenjem u institucije i osjećajem da odgovornost stalno izostaje, to može oslabiti spremnost na javno djelovanje.
Ali postoji i druga, jednako važna dimenzija: društvena podrška, organizacija, sigurnost i postojanje zajedničkih ciljeva. Individualna hrabrost nije dovoljna ako ljudi nemaju uslove da se povežu i djeluju zajedno.
Iz geštalt perspektive ne možemo posmatrati građanina odvojeno od njegovog društvenog polja. Osoba može osjećati snažnu ljutnju zbog nepravde, a istovremeno strahovati za posao, egzistenciju ili sigurnost svoje porodice. To nije nužno ravnodušnost.
I tu bih napravila jednu posebno važnu razliku: razumjeti zašto ljudi ponekad šute ne znači opravdavati njihovu šutnju, ali još manje znači oslobađati institucije njihove odgovornosti.
Porodice stradalih ne bi smjele biti dovedene u poziciju da se, uz vlastiti gubitak, moraju same boriti da bi institucije obavljale svoj posao. Mislim da se kolektivna svijest ne može probuditi samo pozivima ljudima da budu hrabriji. Potrebno je graditi povjerenje, omogućiti sigurne oblike građanskog organizovanja, osnaživati solidarnost i, prije svega, uspostavljati stvarnu institucionalnu odgovornost.
Jer društvo u kojem građani moraju neprestano dokazivati da zaslužuju pravdu suočava se s mnogo dubljim problemom od nedostatka građanske motivacije”, zaključila je prof. Tutić za Bosnainfo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.