Vozači tramvaja o optužnici protiv Adnana Kasapovića: "Pokušavaju da odgovornost svale na njega!"

U optužnici su, između ostalog, naveli da je Kasapović vozio tramvaj brzinom od 63,7 km/h, te da nije koristio kočnicu.

Sada su se pismom javno oglasili vozači tramvaja. U pismu, koje je Faktor imao na uvid, su se osvrnuli na navode Tužilaštva i zaključke vještaka o, kako kažu, navodnim brzinama tramvaja od 57,2, 62,3 i 63,7 kilometara na sat, “kao i pokušaja da se sva odgovornost za nesreću svali na leđa iskusnog radnika – vozača tramvaja”, u želji da ukažu “na činjenice koje se ne mogu niti smiju zanemariti”.

“Vještaci su brzinu najvjerovatnije procjenjivali na osnovu videosnimaka, što otvara pitanje koliko su korišteni parametri zaista pouzdani. Svako odstupanje u vremenskim intervalima, broju slika u sekundi ili položaju vozila može značajno utjecati na konačan rezultat. Posebno je teško objašnjivo da je vozač na raskrsnici Put života i Halida Kajtaza vozio deset km/h, da bi na raskrsnici Zmaja od Bosne tramvaj navodno dostigao 57,2 km/h, u krivini 62,3 km/h, a u trenutku iskakanja čak 63,7 km/h.

Što li je tolika razlika u brzini? Vozači koji svakodnevno upravljaju ovim vozilima i poznaju konkretnu dionicu teško mogu prihvatiti ovakve tvrdnje. Ni novi Stadlerovi tramvaji ne voze se u takvim uvjetima i na takvim dionicama navedenim brzinama, a kamoli ČKD K2 (koji je učestvovao u nesreći, op.a.), što dodatno dovodi u sumnju realnost prikazane rekonstrukcije – stoji u pismu.

Nadalje ističu da se zakonima fizike protivi tvrdnja da se od semafora, gdje je brzina navodno iznosila 57,2 kilometara na sat, pa sve do mjesta iskakanja tramvaja ona nastavila povećavati.

“Svi koji poznaju ovaj teren znaju da se od tog semafora prema stajalištu Muzej pruga pruža uz blagi uspon. Ako je vozač skinuo nogu s papučice vožnje, otpori kretanju i sila gravitacije na usponu morali bi utjecati na usporavanje tramvaja, što se, prema tvrdnji vještaka, nije desilo. Ako nije došlo do takozvane “zalijepljene vožnje”, kako se onda objašnjava daljnje povećanje brzine tramvaja na usponu, nakon što je vozač prestao davati komandu za vožnju?

Hoće li to neko reći da je vozač čitavo vrijeme držao papučicu od vožnje, a mahao rukama da ljudi bježe, da on ne može zaustaviti tramvaj. Ima li logike? Upravo to otvara ozbiljnu sumnju da je vožnja ostala aktivna uprkos prestanku davanja komande za istu”, ističu u pismu.

Navode da u iznenadnim i opasnim situacijama ljudski mozak djeluje preko refleksa i stečene mišićne memorije i da to znaju svi iz iskustva.

“Vozač sa višedecenijskim iskustvom prirodno reaguje skidanjem noge s komande vožnje i aktiviranjem kočenja. Teško, to jest nezamislivo je prihvatiti pretpostavku da je svjesno nastavio ubrzavati vozilo, a mahati da se ljudi sklone. Stoga se tvrdnja o “zalijepljenoj vožnji” ne može niti smije olako odbaciti. Ukoliko je usljed tehničkog kvara sistem vožnje ostao pod naponom, motori su mogli nastaviti razvijati vučnu silu bez obzira na postupke vozača. To je i sam rekao u svojoj izjavi, da se upravo to dogodilo. Ima nas puno kojima se to desilo”, navode vozači.

Podsjećaju da se mnogim vozačima desio taj kvar “zalijepljenje vožnje” i “fula kočnica”.

“Istina se utvrđuje svjedocima, praksom i činjenicama, a one moraju biti jače od bilo čije konstrukcije, zaključka. Vozač zaslužuje pravično suđenje (smatramo da do njega nije trebalo doći) i objektivno razmatranje svih dokaza, jer niko nema pravo unaprijed donositi konačan sud, a on po trenutnoj optužnici ispade jedini krivac. Smatramo da nije kriv. Spremni smo se, do posljednjeg slova zakona i koristeći sva raspoloživa pravna sredstva, boriti da se utvrdi potpuna istina, bez odustajanja od toga da se dokazi preispitaju.

Na kraju, izražavamo iskreno saučešće porodici koja je izgubila svog najmilijeg, kao i duboko suosjećanje sa svima povrijeđenima. Mi koji svakodnevno upravljamo tramvajima svjesni smo ogromne odgovornosti i činjenice da je na tom mjestu mogao biti bilo ko od naših najbližih i da niko od nas ne bi mogao promijeniti bilo šta, kao što ni Adnan nije mogao. Upravo zato tražimo istinu, kako se ovakva tragedija nikada ne bi ponovila.

Saosjećanje sa žrtvama zahtijeva istinu, a pravda zahtijeva da se ona utvrdi na osnovu dokaza i svjedoka, a ne nečeg drugog. Odbrana čovjeka nije napad na istinu, već zahtjev da do nje dođemo bez unaprijed donesenih zaključaka pojedinaca koji nisu baš upoznati sa pravim stanjem i činjenicama”, zaključuju vozači u pismu.