Međutim, stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo. Ni dodatni parking-prostori nisu spriječili pojedince da nastave s devastacijom preostalih zelenih površina. Naprotiv, svakodnevno svjedočimo prizorima koji najbolje oslikavaju odnos pojedinaca prema zajedničkom prostoru i životnoj sredini.
Posebno upada u oči ponašanje vozača koji, uprkos slobodnim parking-mjestima na svega nekoliko metara od mjesta na kojem ostavljaju svoja vozila, odlučuju da svoje četverotočkaše parkiraju upravo na zelenoj površini. Kao da im je teško vozilo ostaviti na uredno obilježenom parkingu, pa im ga je jednostavnije ostaviti na travi, na zelenoj površini, mjestu koje nije namijenjeno parkiranju.
Da li je riječ o namjernom ignorisanju pravila, komociji, nedostatku saobraćajne kulture ili jednostavnom stavu „briga mene, važno je da je moj automobil parkiran“, teško je sa sigurnošću reći. Ipak, rezultat je uvijek isti: trava se uništava, zemljište sabija, a površine koje bi trebale uljepšavati naselje i doprinositi kvalitetnijem životu građana pretvaraju se u improvizovane parkinge.
Posebno je poražavajuće što se ovakvo ponašanje ponavlja i onda kada vozači imaju mogućnost da svoje automobile ostave na za to predviđenim mjestima. Tada se s pravom postavlja pitanje: čemu služe uređeni parking-prostori ako pojedinci smatraju da za njih pravila ne važe? Zar je nekoliko koraka više zaista toliki problem da se zbog njih uništava ono malo zelenila što je preostalo?
Zelene površine nisu ničije privatno vlasništvo niti predstavljaju rezervni parking za one kojima je mrsko pravilno parkirati. One pripadaju prostoru u kojem svi živimo i imaju svoju svrhu – da naselje učine ljepšim, zdravijim i ugodnijim za boravak. Njihovo uništavanje nije samo estetski problem. To je i pitanje odnosa prema zajednici, javnom prostoru i pravima drugih građana koji žele živjeti u uređenom okruženju.
Naravno, ne treba unaprijed tvrditi da svaki vozač koji se zatekne na zelenoj površini to čini s namjerom da je uništi. Ali kada su parking-mjesta slobodna, a automobil se ipak ostavlja na travi, teško je pronaći opravdanje za takav postupak. Čak i kada namjera nije loša, posljedice ostaju iste, a odgovornost za vlastito ponašanje ne može se izbjeći.
I dok pojedinci očigledno slijede logiku „gdje mi je najbliže, tu ću i parkirati“, nadležni koji bi trebali voditi računa o zaštiti javnih površina kao da ne primjećuju šta se dešava. Nema vidljivog i djelotvornog reagovanja koje bi ovakve pojave zaustavilo, pa se stiče utisak da je uništavanje zelenila postalo nešto na šta smo se jednostavno navikli.
A upravo je izostanak reakcije jedan od razloga zbog kojih se ovakvo ponašanje nastavlja. Kada nema kontrole, upozorenja i sankcija za one koji krše pravila, pojedinci dobijaju poruku da mogu raditi šta žele, bez obzira na štetu koju nanose zajedničkom prostoru.
Zato bi nadležni konačno trebali reagovati, pojačati nadzor i dosljedno primjenjivati propise, a od vozača se očekuje barem minimum obzira i odgovornosti. Nije potrebno mnogo da bi se pokazalo poštovanje prema okolini – dovoljno je automobil parkirati tamo gdje mu je mjesto.
Jer, ako nam je zaista svejedno hoće li nestati i ono malo zelenila koje imamo, onda problem nije samo u nekoliko nepropisno parkiranih automobila. Problem je u našem odnosu prema prostoru u kojem živimo.
A poruka pojedinih vozača, svjesno ili nesvjesno, kao da glasi: „Briga mene za zelenu površinu – važno je da je moj četverotočkaš na sigurnom!“
Ostaje samo pitanje: dokle ćemo tolerisati ovakav odnos prema zajedničkom prostoru i kada će nadležni konačno početi raditi svoj posao?
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.