Na jednom od prepoznatljivih spomeničkih prostora Bihaća nalaze se reljefi koji prikazuju prizore iz starije historije grada i antifašističke borbe. Uz njih stoji i ploča koja svjedoči da su radnici nekadašnjeg tekstilnog giganta Kombiteks 1986. godine obnovili reljef i poklonili ga svom gradu.
Riječ je o vrijednom dijelu gradskog naslijeđa, ali i spomeniku koji danas otvara pitanje kako Bihać predstavlja svoju historiju. Dok se na zidu čuvaju sjećanja na davne sukobe i oslobođenje 1945. godine, nema prikaza jednog od najtežih perioda u novijoj historiji grada – opsade i odbrane od 1992. do 1995. godine.
Bihać je 1.201 dan živio pod opsadom, izložen granatiranju, nestašicama i strahu za živote stanovnika. Grad je odbranjen zahvaljujući svojim braniocima, među kojima su bili pripadnici Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, HVO-a regije Bihać i policije. Cijenu odbrane platili su borci i civili, a iskustvo tih ratnih godina ostavilo je dubok trag na cijeloj zajednici.
Tokom agresije grad su napadale srpske vojne snage i snage Republike Srpske Krajine. To je historijska činjenica koja se ne može izbrisati iz priče o Bihaću, baš kao što se ne mogu izbrisati ni raniji ratovi i borbe koje su obilježile njegov razvoj.
Zato građani s pravom mogu postaviti pitanje: zašto odbrana Bihaća devedesetih godina nije dobila svoje mjesto na ovom spomeničkom prostoru?
Nije problem u starim reljefima…
Naravno, postojeći reljef podignut je 1960. godine, pa njegovi autori nisu mogli prikazati događaje koji su se zbili više od tri decenije kasnije. Nema osnova da se zbog toga njih optužuje za namjerno izostavljanje odbrane Bihaća u posljednjem ratu.
Međutim, ta činjenica ne oslobađa današnje gradske vlasti odgovornosti da razmisle o tome kako sačuvati i predstaviti noviju historiju grada.
Historija Bihaća nije završena 1945. godine, niti se završava na reljefu nastalom u socijalističkoj Jugoslaviji. Grad je nakon toga prošao kroz novu tragediju, a njegovi stanovnici ponovo su morali braniti svoje domove, porodice i pravo na život u slobodnom gradu.
Zbog toga bi bilo opravdano da Grad Bihać pokrene inicijativu za dopunu postojećeg memorijalnog prostora ili postavljanje posebnog spomen-obilježja posvećenog opsadi i odbrani grada 1992–1995. godine. O takvom rješenju trebali bi se izjasniti historičari, stručnjaci za zaštitu kulturnog naslijeđa, boračka udruženja, porodice poginulih i građani.
Time se ne bi umanjila vrijednost postojećih reljefa, niti bi se historijski događaji iz različitih epoha izjednačavali. Naprotiv, Bihać bi pokazao da poštuje sve važne dijelove svoje prošlosti i da je spreman sačuvati sjećanje i na one koji su ga branili u najtežim danima njegove novije historije.
Pitanje za gradsku vlast
Gradonačelnik, Gradsko vijeće i nadležne institucije trebali bi ozbiljno razmotriti ovu inicijativu. Ne mora se odmah odlučivati o novom spomeniku niti o intervencijama na postojećem zidu. Prvi korak može biti javna i stručna rasprava o tome kako odbranu Bihaća i stradanje njegovih stanovnika učiniti vidljivijim budućim generacijama.
Jer nije dovoljno svake godine obilježavati godišnjice, polagati cvijeće i držati govore o herojstvu branilaca. Potrebno je razmišljati i o tome šta će mladi ljudi sutra moći saznati iz spomenika, ploča i drugih obilježja u vlastitom gradu.
Bihać ne treba brisati sjećanje na borbe protiv Osmanlija niti na antifašističku borbu. Ali ne bi smio dopustiti ni da 1.201 dan opsade ostane tek podatak u historijskim knjigama, bez odgovarajućeg mjesta u javnom pamćenju grada.
Zato je pitanje jednostavno: hoće li gradske vlasti pokrenuti razgovor o tome da se odbrana Bihaća od agresije 1992–1995. godine trajno i dostojanstveno obilježi?
Grad koji čuva uspomenu na svoje ranije bitke ima obavezu čuvati i sjećanje na one koji su ga branili kada mu je opstanak bio ugrožen, prenosi Crna Hronika.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.