O životu opkoljenog grada iz različitih perspektiva govorili su Tarik Kupusović, bivši gradonačelnik Sarajeva u drugoj polovini opsade, Senida Karović, predsjednica Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo i Federacije Bosne i Hercegovine, mons. Tomo Knežević, katolički svećenik i nekadašnji direktor Caritasa Bosne i Hercegovine, te prim. dr. Šukrija Đozić, specijalista ortopedske hirurgije i traumatologije i jedan od ljekara sarajevskog ratnog „Koševa“.
Kroz lična iskustva i svjedočanstva učesnika otvorena su pitanja koja pokazuju šta je svakodnevni život pod opsadom zaista značio.
Senida Karović govorila je iz perspektive civilne žrtve rata, prisjećajući se vlastitog ranjavanja, gubitka noge i života u opkoljenom Sarajevu. Kroz lično iskustvo govorila je o tome šta je za civile značila svakodnevica obilježena granatiranjem i stalnom opasnošću, ali i o snazi koja je bila potrebna da se, nakon teškog ranjavanja, život nastavi u gradu pod opsadom.
Mons. Tomo Knežević govorio je o organizovanju humanitarne pomoći tokom opsade, saradnji s pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine i drugim strukturama koje su omogućavale da pomoć dođe do stanovništva. Posebno je istakao solidarnost Sarajlija i međusobnu pomoć ljudi u vremenu kada su hrana, lijekovi i druge osnovne životne potrepštine često bili teško dostupni.
Tarik Kupusović govorio je o tome šta je značilo obavljati dužnost gradonačelnika Sarajeva u gradu pod opsadom. Jedan od ključnih zadataka gradske vlasti bio je pronalaziti alternativna rješenja kako bi se, uprkos prekidima i razaranju infrastrukture, održale osnovne funkcije grada – od vodosnabdijevanja, električne energije i grijanja do pijaca, odvoza otpada, grobalja i civilne zaštite. Njegovo svjedočenje pokazalo je da je upravljanje Sarajevom u tim okolnostima prije svega značilo svakodnevno traženje načina da grad nastavi živjeti.
Prim. dr. Šukrija Đozić govorio je o radu ljekara u ratnim uslovima i liječenju velikog broja ranjenih građana. Posebno je ukazao na surovost okolnosti u kojima su se dešavala i ponovna ranjavanja ljudi koji su već bili povrijeđeni i nalazili se na liječenju. U svome svjedočenju, govorio je i o ličnoj priči Senide Karović, koju je liječio nakon teškog ranjavanja u kojem je ostala bez noge. Posebno je govorio o fiksatoru SARAFIX, koji je kreirao zajedno sa kolegama i koji je odnio brojne međunarodne nagrade, a jedan od primjeraka nalazi se i u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine.
Uprkos granatiranju, snajperskom djelovanju, nestašicama i stalnoj opasnosti, Sarajevo nije prestalo funkcionisati kao grad: liječeni su ranjeni i bolesni, organizovana je pomoć stanovništvu, obavljani su poslovi neophodni za funkcionisanje zajednice, a građani su pronalazili različite načine da osiguraju ono što je bilo potrebno za preživljavanje.
Svjedočanstva učesnika pokazala su da se rezilijentnost Sarajeva ne može svesti samo na sposobnost pojedinca da izdrži ratne okolnosti. Ona je bila rezultat solidarnosti, međusobne pomoći, profesionalne odgovornosti i organizovanog djelovanja ljudi i institucija, odnosno sposobnosti zajednice da, i u krajnje otežanim uslovima, očuva život i osnovne funkcije grada.
Treće predavanje tako je pitanje kako je Sarajevo preživjelo sagledalo kroz iskustva ljudi koji su opsadu ne samo preživjeli nego su tokom nje, svako iz svoje profesionalne i društvene uloge, učestvovali u održavanju života opkoljenog grada, saopćeno je iz Press slućžbe Memorijalnog centra Sarajevo.
Ciklus javnih predavanja „Sarajevo 1992–1996: Opsada – Otpor – Naslijeđe“ Memorijalnog centra Sarajevo kroz svjedočanstva neposrednih učesnika, stručne i naučne perspektive tematizira različite aspekte opsade i odbrane Sarajeva, s ciljem dokumentovanja iskustava, produbljivanja znanja i njihovog prenošenja budućim generacijama.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.