Sahrana pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu ponovo je otvorila pitanja o veličanju ratnih zločinaca i postupanju pravosuđa u Bosni i Hercegovini.
Govoreći o mogućim pravnim posljedicama događaja koji su pratili dolazak tijela i sahranu Ratka Mladića u Srbiji, Dobojlić je kazala da se moraju razdvojiti različita pravna pitanja i utvrđivati eventualna odgovornost pojedinaca, ali i države. Dobojlić je rekla: “To će raditi pravosudne institucije. Ja ne bih u ovom trenutku ulazila u to, s obzirom na to da nemamo nikakve informacije, naprimjer, iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine.”
Naglasila je da ne želi braniti Tužilaštvo BiH, ali da je potrebno razumjeti faze krivičnog postupka. Dobojlić je dodala: “Kada dođu prijave u Tužilaštvo, one se prvo sortiraju po predmetima. Onda se zadužuju tužioci po CMS sistemu i već prolaze dva dana, možda i tri ili četiri, dok predmet dođe na sto postupajućem tužiocu.” Tek tada, dodala je, tužilac može naložiti predistražne radnje policijskim agencijama ili, ako smatra da postoje potrebne informacije, donijeti naredbu o provođenju istrage.
Šta znači “formiran predmet”
Dobojlić je posebno pojasnila formulaciju koju javnost često čuje iz tužilaštava — da je “formiran predmet”. Rekla je: “To ne znači ništa u procesnom smislu, niti u smislu nekog postupanja po tom predmetu. Znači da je primljena krivična prijava ili prijava putem maila, da je otvoren predmet, da je prijava stavljena u njega i da je dobio oznaku i broj.” Prema njenim riječima, samo saopćenje da je predmet formiran ne daje odgovor o tome da li je istraga otvorena niti šta je konkretno urađeno. Smatra da bi Tužilaštvo BiH trebalo biti otvorenije prema javnosti i objasniti kako postupak funkcioniše, posebno zbog velikog interesa javnosti.
Govoreći o ranijim prijavama koje se odnose na negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, Dobojlić je kazala da javnosti nedostaju precizni statistički podaci. Rekla je: “Mi nemamo informacija, ili bar ja nisam naišla na njih, koliko je prije ovog događaja bilo prijava u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. O tome bi nas trebalo informisati. To nije tajna, to su statistički podaci.” Dodala je: “Činjenica jeste da nema optužnica. Imali smo nekoliko presuda Suda Bosne i Hercegovine, koliko znam, bilo je i nekoliko optužnica koje su vraćene, odnosno odbijene, a za istrage ne znamo.”
Dobojlić je naglasila da 24 sata ili nekoliko dana u radu tužilaštva nije dug period. Objasnila je: “Ta 24 sata mogla su biti iskorištena za reagovanje po službenoj dužnosti Tužilaštva Bosne i Hercegovine, da se formira predmet, ili da se predmet formira po prijavi. Onda se signira postupajućem tužiocu, koji tek tada počinje voditi istražne ili predistražne radnje.” Dodala je da i sama dostava naredbe policijskoj agenciji zahtijeva vrijeme: “Ne možemo očekivati da se u tom periodu dođe do optuženja. Mora se provesti istraga.”
Zakonski okvir i pitanje dokaza
Tokom razgovora otvoreno je i pitanje velikog broja prijava koje građani dostavljaju Tužilaštvu BiH putem elektronske pošte. Dobojlić je kazala da će se takve prijave morati sortirati u zavisnosti od toga koliko sadrže informacija i koliko su osnovane. Rekla je: “Ako su dobili, naprimjer, hiljadu i po prijava putem e-maila, moraju ih sortirati. Treba i to pročitati pa donijeti zaključak.” Pojasnila je da nije svaka prijava automatski dokaz koji se može koristiti u krivičnom postupku.
Govoreći o zakonskim odredbama koje se odnose na veličanje ratnih zločinaca, Dobojlić se pozvala na član 145a, stav 6. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Navela je da odredba predviđa kažnjavanje osobe koja dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik, privilegiju ili slično osobi pravosnažno osuđenoj za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kao i u slučajevima imenovanja javnih objekata po takvoj osobi. Kazala je: “To su elementi krivičnog djela i oni moraju biti ispunjeni.”
Dodala je da su u javnosti već prikazani određeni snimci i izjave, ali da se svaki dokaz u krivičnom postupku mora pribaviti na zakonit način. Rekla je: “Ako ćete koristiti snimak u sudnici, naprimjer snimak koji je emitovan na televiziji i na kojem su prikazana prijavljena lica, on se mora zakonskim putem, po naredbi, tražiti od televizijske kuće.” Nakon toga se, prema njenim riječima, mogu prikupljati drugi dokazi, saslušavati svjedoci i na kraju osumnjičena osoba.
Dobojlić je upozorila da žurba može dovesti do problema. Kazala je: “Najlakše je podići optužnicu, a onda imamo veliki broj oslobađajućih presuda. Nekada optužnice budu podignute bez zakonitih dokaza, bez završene istrage i bez raščišćene cjelokupne situacije.” Dodala je da uzrok tome mogu biti pritisak javnosti, medija, politički pritisci, površnost ili neznanje.
Posebno je govorila o prijavama koje se zasnivaju na komentarima i objavama sa društvenih mreža. Rekla je: “Komentari na društvenim mrežama isprintani sa neke stranice, Facebooka ili portala nisu dokaz u krivičnom postupku.” Objasnila je da se takvi podaci moraju pribaviti kroz odgovarajuće pravne procedure, odnosno putem međunarodne pravne pomoći od kompanije koja upravlja društvenom mrežom, kako bi dobijeni listing komentara i objava predstavljao zakonit dokaz u sudnici. Takav komentar, ipak, može poslužiti kao informacija koja tužioca upućuje prema određenom počiniocu ili svjedoku.
Kada je riječ o događajima na ulicama i javnim skupovima, Dobojlić je kazala da je situacija drugačija: “Na ulicama, kod veličanja, dokaz vam je snimak, eventualno događaj koji se desio.” Ako je događaj snimila policijska agencija u okviru određenih radnji, moguće je da se već radi o predistražnoj fazi postupka. Televizijski snimci, kako je ponovila, moraju se službenim putem zatražiti od televizijske kuće, nakon čega se prikupljaju ostali dokazi i saslušavaju svjedoci.
Govoreći o javnom osporavanju i degradiranju presuda Haškog tribunala i drugih međunarodnih sudova, Dobojlić je rekla da je takva pojava razočaravajuća: “Osnovni postulat jeste da se poštuju presude svih sudova, i naših sudova i sudova koje spominjete.” Prema njenim riječima, stalno osporavanje presuđenih činjenica djeluje kao propaganda koja proizvodi posljedice u javnosti. Naglasila je: “Presuda je presuda. Često ni mi kao advokati nismo zadovoljni presudom, ali moramo je poštovati. Postoje pravni lijekovi koji se koriste i na koje dobijemo odgovore. U ovom slučaju sud je presudio i to je tako.”
Dobojlić smatra da bi bilo korisno reorganizovati rad pravosuđa i uspostaviti poseban odjel u kojem bi tužioci radili na predmetima koji se pokreću po službenoj dužnosti. Rekla je: “Mislim da bi bilo dobro napraviti odjel i imenovati tužioce koji rade predmete po službenoj dužnosti. Onda možete tražiti veću odgovornost, jer svi tužioci već imaju predmete po kojima postupaju, zakazana suđenja i istrage u drugim predmetima.” Prema njenom mišljenju, jedan ili dva tužioca mogla bi pratiti javno dostupne informacije i medije te na osnovu toga procjenjivati postoji li razlog za formiranje predmeta. Zaključila je: “Mislim da bi to bilo transparentnije i bolje, ili da Tužilaštvo objasni ako već postoji takav mehanizam.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.