E sad, da ovo „nacija“ ne bi zvučalo da prozivano kompletan jedan narod, odmah u startu da napomenemo da se u ovoj kritici ne želi generalizovati niti narod, niti neka grupa ljudi, čak ni grupica prijatelja sastavljena od 5 osoba jer čak i tu među tih skromnih 5 duša ima jedna koja nije takva, koja je kulturna, ispravna, odgojena, drugačije vaspitana…
O čemu se radi?
Kada ste posljednjih put bili na jednoj od najljepših i najširih bh planina u BiH, ali i na Balkanu – Igmanu? Ili preciznije na jednom od najvećih javnih izletišta koje imamo u zemlji, prelijepom igmanskom Velikom polju?
Ako niste bili dugo, onda je možda bolje da ga zaobiđete i sačekate neka bolja vremena, neke čistije i odgojenije generacije koje će čuvati ono što su nam sam Bog i priroda podarili, mjesto gdje vam ne treba klima uređaj da biste se rashladili i odmorili dušu da ne slušate zvuk motora, miliona ljudskih glasova, i sve drugo što nam udara mozak tokom 24 sata naših prezauzetih, ubrzanih i umornih gradskih života.
Ako ste bili na Igmanu danas, jučer, prije sedam dana, ili možda odete za nekoliko dana velike su šanse (osim ako se desilo neko čudo pa neko savjestan u međuvremenu okupio tim ljudi koji su sve to počistili) da će vas dočekati slika zbog koje ćete poželiti da ste se rodili negdje drugo, na primjer, u Japanu gdje ljudi ne žele ni žvaku baciti u travu usred planine, gdje je nezamislivo da pronađete praznu flašu pive, soka, omot od čokolade…
Tamo nećete pronaći ni praznu ostavljenu gajbu na kojoj je neko maloumno masno bosanskohercegovačko dupe sjedilo i cugalo klipače dok je grmio Mitar Mirić s mobitela kojeg je parkirao pored roštilja. Roštilja kojim je iz nekog razloga zauzeo 2 kvadratna metra zelene trave (to više sada liči na zgarište) kao da sprema porciju mesa za desetak porodica.
Zgarište na kojem je ostavio čak i tepsiju i otišao u svoj brlog u Sarajevu, Zenici, Tuzli, nekom obližnjem seocetu, ili Minhenu, Hamburgu, Cirihu… Na dijaspori i došljacima je poseban akcenat. Jer razne video objave i svjedočenja kako se dijaspora ponaša u javnosti kada iz Evrope sleti u BiH, bacanje kesa punih smeća u rijeke i jezera i slični potezi… postali su već standard na društvenim mrežama. Proguglajte i sve će vam biti jasno…
Čovjek očekuje da barem oni nešto nauče u tim zapadnim zemljama gdje se zagađivanje prirode ne toleriše i gdje su kazne ogromne. Ali ne. Oni su posebna priča kada „gostuju“ u BiH. Valjda tamo ne smiju i podvuku repić svaki put kada njemački zeleni čikica naiđe i baci pogled prema njima, ali zato kada dođu ovdje – pokazuju kakav je to polusvijet. Ruku na srce, nije ni Švabo čist jer je takav kao čovjek nego je čist jer ga zakon po ušima udara s hiljada eura kazne.
Domaća marva je posebna priča. Nevjerovatna je istina da u čestim situacijama mlađa raja posvećuje više pažnje prirodi od starije generacije. Nismo jednom svjedočili sceni gdje dvije djevojčice od po 13 godina nakon što su pojele sladoled pokušavaju da pronađu kantu za smeće dok dva starohana limenku od pive bace u travu. To oni što se hvale da ih je Tito naučio kulturi. Ne sumnjamo da jeste. Pokušao je…
A kad smo kod kanti/korpi za smeće – na Velikom polju konkretno postoje kante i to kontejneri za otpad. Ne mnogo, do nekih treba prošetati pofino, i to je jedina stvar koju možemo zamjeriti onima koji se brinu o ovom dijelu KS. Ali da lokacija za odlaganje otpada postoji – postoji. I nije do službi što se smeće baca 10 metara od kontejnera. Uostalom uvijek postoji jedna kesa viška u gepeku pa da se u nju strpa svo smeće i ponese do prvog odlagališta.
Ali kako objasniti, što bi rekao legendarni Josip Pejaković, ljudskom hajvanu da to tako treba ili ne treba činiti? Kako objasniti alipašincu Kemi, Ibri iz Zenice, Safetu iz Tuzle, Enesu iz Duisburga… kad im to do sad nisu objasnili njihovi roditelji koji po pravilu vjerovatno nisu ništa kulturniji i bolji ljudi od njih.
Veliko polje sada izgleda kao da su razne „koride i čevljanovići“ protutnjali kroz njega i scene koje je zabilježila naša kamera postavljaju pitanje – jesmo li mi zaslužili da ovo imamo?
Da imamo to Veliko polje i mnoga druga izletišta širom BIH koja su preživjela i agresiju na jedinu nam domovinu, koja su izdržala sva fašistička, srbočetnička i ustaška divljanja, paljenja, oranja, kopanja, zagađivanja, miniranja i sve što je agresor mogao da donese na takvim izletištima i objektima koji su im se našli na putu.
Sada ta ista izletišta ne mogu, čini se, da prežive nas, ili preciznije one koji će se prepoznati u ovom tekstu, na onu stoku koja ostavlja iza sebe usrane vlažne maramice (kojima trebaju stotine i hiljade godina da ih zemlja svari) pored borova, jela, bukvi, stolova i klupa i dječijih igrališta koje su kantonalne službe postavile masovno posljednjih godina na izletištima poput Velikog polja.
Sram i stid da vas bude marvo neodgojena!
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.