Ime bana Jelačića, imalo je tako magičan zvuk godine 1848. i dalje, ne samo u Hrvatskoj nego i u čitavoj Evropi. Nije nikakvo čudo što je raja u Bosni gledala na njega kao na svog osloboditelja, dok su “Turci” s udivljenjem i osobitim strahopoštovanjem održavali srdačne veze s njim, i obrnuto.
Poznata je ona narodna pjesma koja se sačuvala u Bosni i Hercegovini: “Pjevala su djeca Hercegovci Turska djeca skupa i kršćanska, eto bana do nedelje dana, Jelačića silnoga junaka.”
Postoje poznata pisma koja je ban Jelačić razmjenjivao s pograničnim kapetanima, pašama i drugim dostojanstvenicima iz Bosne, a koja se nalaze u arhivu grofovske familije Jelačića i dosad nisu bila objavljena.
Pismo Omer paše banu Jelačići
Vaša ekselencijo! Pošto moj potpukovnik Hairi beg polazi prema Vašim krajevima, molim Vas da mu, po povratku, omogućite ispraćaj do granice i date mu Vaš portret (sliku) te vijest o Vašem trenutnom stanju. Također, molim Vas da me izvinete zbog velikog preopterećenja poslom, zbog čega nisam u mogućnosti osobno Vas posjetiti. Iako dar koji šaljem putem svog poručnika Javer efendije nije dostojan Vaše Ekselencije, slobodan sam zamoliti Vas da na dar prihvatite ovog arapskog konja kao znak mog poštovanja i divljenja.
Sarajevo, 29. šabana 1267. (29. VI. 1851.) Omer Lutvi.
Pismo cazinskog mudira Sulejmanage
Vaša ekselencijo! Slobodan sam, putem mog najpovjerljivijeg glasnika Muha Dizdarevića iz Strulića, da Vam po našem turskom običaju dostavim dva pisma s najdubljim izražavanjem hvale. Sa zadovoljstvom sam primio vijest da je Vaša Preuzvišenost intervenisala kod Huršid Paše za mene, prema informacijama koje su mi prenijeli iz kordunske komande 1. augusta t.g. Cazin, 5. novembra 1853. Sulejmanaga, carski mudir.
Pismo fojničkog mudira Sulejmana
Vaša ekselencijo! Dok sam preklinjao Svevišnjeg za Vaše zdravlje i raspitivao se o Vašem stanju, stiglo mi je Vaše visoko poštovano pismo koje me je učinilo izuzetno sretnim jer sam razumio da ste zdravi i dobro. Također sam nedavno čuo da Vam se rodila kćerka, a moje pero nije dovoljno snažno da opiše radost koju sam zbog toga osjetio. Neka Gospodin Bog sačuva to dijete u dobrom zdravlju i udalji od njega svako zlo i nesreću! Amin! Mislim da nije potrebno naglašavati koliko čeznem i koliko bih rado želio svojim očima vidjeti Vašu Visost i Vašu usnoboga kćerkicu.
Vaša milostiva intervencija za mene, o čemu me je obavijestio gospodin Konzul, nikada neće izbrisati iz mojeg sjećanja, a budite uvjereni da svaku vijest koju gospodin Konzul prenese o Vama, s najvećim veseljem primam. Jer svaki čovjek na svijetu treba biti sretan i ponosan ako može doprinijeti Vašoj slavi i zadovoljstvu. Moj prijatelj i gvardijan samostana u Fojnici, koji je pod mojom upravom, fra Marijan, otišao je na svoje obaveze izvan mjesta. Molim Vašu Preuzvišenost da mu, kada dođe, bude milostiva i ljubeznjiva. Napokon, molim Vašu Preuzvišenost da me ni ubuduće ne isključujete iz Vaše milosti i obradujete me nekim pismom ili viješću o Vama. Ishoditi ovu molbu bit će mi ponos i cilj ovog mojeg poniznog pisma.
Vaš sluga i mudir nahije Fojničke u sandžaku sarajevskom, Sulejman. 10. Džemadiula 1271. (29. I. 1855.).
P. S. Također želim saznati o zdravlju Vaše milostive supruge. Moje pero ne može opisati radost koju sam osjetio kad sam čuo da joj je dobri Bog podario kćerkicu. Neka je Svevišnji čuva u zdravlju i svakoj sreći! Amin! Iako u Bosni, pod zaštitom našeg Padišaha, mještani uživaju potpuni mir i blagostanje, do sada nisu imali vlastitog biskupa za svoje vjerske potrebe.
Shvativši njihovu tugu i zabrinutost zbog toga, nedavno je imenovan fra Marijan (šunjić) za biskupa, koji je jedan od najistaknutijih franjevaca. Svi svećenici i cijeli narod su sretni što im se ostvarila ta dugoočekivana želja, te su održani zahvalnički obredi i molitve za zdravlje i dug život Padišaha, Njegove Svetosti Pape, uzvišene austrijske vlade, i, konačno, za Vašu Preuzvišenost Bana. Ta radostna događanja izazvala su veliko veselje među svima, te se slobodno usuđujem da Vam to ponizno stavim do znanja. Sulejman, m. p.
Pismo bihaćkog kajmekama Ahmed Nuri bega
Vaša ekselencijo! Kao što sam pročitao u austrijskim novinama i kako ste mi nedavno javili, stigao je carski ferman kojim sam imenovan Miri Miranom. Iz Vašeg pisma, shvatio sam da je ovo imenovanje i unapređenje rezultat Vašeg zalaganja i nemam dovoljno riječi da Vam se zahvalim. Moja odanost prema Vašoj uzvišenoj osobi je neupitna i ne trebam puno riječi da izrazim svoju duboku zahvalnost prema Vama. Stavljam svoju zahvalnost u Vašu blagorodnost i nadam se da ćete me se i ubuduće sjećati i usrećivati Vašim vijestima.
Vaš iskreni prijatelj, Ahmed Nuri m.p., bihaćki kajmekam
Pismo istog sadržaja poslao je kajmekam i banici Sofiji Jelačić, gdje je naziva svojom uzvišenom, visokorodnom, uviđavnom i visokopoštovanom prijateljicom.
Pismo Ahmed Nuri paše bihaćkog Kajmekama
Vaša ekselencijo! Nisam u mogućnosti da Vam izrazim dovoljno zahvalu za sve dosadašnje dokaze Vaše milosti koje ste mi neprestano pružali. Nedavno ste, Vaša Preuzvišenost, poslali Vašu cijenjenu obitelj u ovaj kraj radi promjene zraka, a s obzirom da je moje sjedište kajmekama Bihać, koji se nalazi u blizini Zavalja, gospođa grofica je posjetila Bihać. Nažalost, nekoliko dana prije ovog sretne i milosti događaja, bio sam prisiljen otputovati službeno i ostaviti mojeg zamjenika, majora Mehmed-Mendan agu da preuzme moje dužnosti. Nisam mogao prisustvovati dočeku Vaše preuzvišene supruge, grofice, i njenog brata, mog dobrog prijatelja. Iako mi je moj zamjenik prenio sve što se dogodilo, molim Vas da mi oprostite odsutnost, jer ne znam kako da Vam i gospođi grofici iskažem zahvalnost za sve dokaze prijateljstva i dobročinstva koje ste do sada pokazali prema meni. Stoga, molim Vas da prihvatite moje izvinjenje, zahvalu i nastavite mi pružati Vašu visoku milost i prijateljstvo.
Bihać, 19. Zilhidže 1273. (9. VIII. 1857.)
Ahmed Nuri, kajmekam bihaćki
Sva pisma su napisana na turskom jeziku. Također je zanimljivo spomenuti jedno pismo koje je kapetan Milenković, koji je bio dodijeljen austrijskom konzulatu u Banjoj Luci, poslao banu Jelačiću u Zagreb 1853. godine, o prilikama u Bosni.
Vaša preuzvišenosti! Dozvolite mi da Vam povjerljivo javim sljedeće. Potpukovnik Stratimirović je otputovao na tajnu misiju koja obuhvata Banjaluku, Travnik, Sarajevo i Mostar, i to u najstrožem inkognitu, kako bi proučio situaciju i provjerio simpatije kršćanskog stanovništva prema našoj strani. Nakon slanja važnih depeša Ministru vanjskih poslova i policije, stigao je u Kotor 30. januara, a zatim je zaputio prema Crnoj Gori kako bi preuzeo vodstvo ratnih operacija u predstojećem sukobu između Turske i Crne Gore. Ovim putem želim naglasiti da je ova informacija najveća službena tajna i molim Vas da je zadržite samo za sebe.
Također, krajem prošlog mjeseca je prošla još jedna značajna osoba, bliska dvoru, u pratnji jednog konjičkog oficira, također upućena prema Crnoj Gori u očitoj vojnoj misiji, opet u najstrožem inkognitu. Izgleda da Njegovo Veličanstvo planira da sam donese odluke o sudbini ove male, ali hrabre i nesretne zemlje.
Ovdje u Bosni vlada relativni mir, iako se čuje da su predstojeći događaji od velike važnosti. Sve se odvija u velikoj tajnosti. Na granici su postavljeni panduri, a tvrđava se u ovim krajevima pokušava obnoviti i opskrbiti velikom količinom hrane. Slični napori se poduzimaju i u Bihaću, gdje su poslana nekoliko kola s oružjem i streljivom.
Molim Vas da ove informacije uzmete na znanje, uz izraz moga najdubljeg poštovanja.
Banjaluka, 24. II. 1853. Milenković, kapetan
Uslijed svih ovih priprema primjećuje se velika zabrinutost kod Turaka, dok raja, s druge strane, izgleda dobro raspoložena i srca vesela, nadajući se da će se njihova teška sudbina popraviti nakon sukoba s Crnom Gorom. Zanimljivo je da i ovdješnji Turci nisu zadovoljni osmanskom upravom.
Može se pretpostaviti da bi se ovdašnji Turci eventualnoj invaziji suprotstavili samo u pogledu njihove vjerske fanatizacije. Inače, moralno i fizički, ova zemlja je toliko propala da bi svaki otpor bio slomljen.Što se vojske tiče, u Banjaluci se nalazi jedan bataljon i jedna eskadra konjice, isto tako u Travniku i Bihaću. Svaki bataljon broji oko 700 vojnika koji su vojnički inferiorni. Putevi su u lošem stanju, teren je brdovit – otpor u većoj koncentraciji ne dolazi u obzir, čak i ako bi Omer-pašine čete doprle do Sarajeva. U najgorem slučaju, došlo bi do pojedinačnih borbi i gerilskih napada, ako bismo izvršili napredak prema ovom području. Vijesti koje stižu s ratišta obično su pretjerane s obje strane i ne može im se potpuno vjerovati. To su trenutne okolnosti, i molim Vašu Preuzvišenost da moj izvještaj uzmete na znanje s izraženim poštovanjem.
Banjaluka, 24. II. 1853. Kapetan Milenković.
Napomena: Kasnije je ovaj Milenković postao poslanik i austro-ugarski ministar rezident u Cetinju, a njegova sestra se udala za Gjoku Manigodića, dugogodišnjeg tajnika zemaljske vlade u Sarajevu.
Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.