Nakon što je Ured visokog predstavnika (OHR) za “Slobodnu Bosnu” podsjetio da je Borjana Krišto prekršila Zakon o Vijeću ministara BiH ne imenujući kandidata za novog ministra sigurnosti u zakonskom roku od 15 dana, sve je jasnije da se pred očima javnosti odvija opasna praksa ignoriranja zakona i urušavanja državnih institucija. Ne radi se više samo o pukom administrativnom propustu, već o mogućoj višestrukoj zloupotrebi položaja i sistemskom obesmišljavanju pravnog poretka.
Višestruke povrede Ustava BiH
Begić je ranije podnio krivičnu prijavu protiv Borjane Krišto zbog, kako kaže, ozbiljnog narušavanja ustavnog poretka. U razgovoru za „Slobodnu Bosnu“, Begić objašnjava o kakvoj se vrsti pravnog nasilja radi.
Kaže kako njegova prijava nema veze sa nedavnim probijanjem zakonskih rokova za imenovanje ministra, već sa nezakonitim imenovanjem agentica Vijeća ministara BiH za zastupanje pred Evropskim sudom za ljudska prava (Monike Mijić, op. a. za predmet “Slaven Kovačević protiv BiH”).
„To je ta krivična prijava. I evo, do danas nemam apsolutno nikakvu informaciju vezanu za nju, mada u tom predmetu, po mom mišljenju, postoji neustavno preuzimanje nadležnosti zakonodavca od strane Vijeća ministara“, navodi Begić.
Objašnjava kako je Vijeće ministara svojom odlukom utemeljilo državni organ, propisalo uslove za izbor nosilaca funkcija u tom organu – agentima za zastupanje BiH pred Sudom u Strasbourgu – i zatim ih samo imenovalo, što je posao isključivo Parlamentarne skupštine BiH.
„To su sve radnje koje se moraju obaviti zakonom, a ne odlukom izvršnog organa. A oni su to činili podzakonskim aktom, pa tu istu odluku mijenjali od sjednice do sjednice kako bi je prilagodili određenim kandidatima. Time su se umiješali i u nadležnosti Predsjedništva BiH, koje je jedino ovlašteno da imenuje predstavnike BiH u takvim tijelima.“
Prema njegovim riječima, riječ je o višestrukoj povredi Ustava: preuzimanju nadležnosti Vijeća ministara, Parlamentarne skupštine i Predsjedništva, ali i o kršenju vlastitih odluka jer je jedna te ista osoba imenovana šest ili sedam puta, iako je prema pravilima mogla biti imenovana maksimalno dva puta.
„To se dodatno prilagođavalo pojedinačnim kadrovskim rješenjima, što također spada u domen zloupotrebe položaja. Smatram da tužilaštvo mora reagovati jer je riječ o višestrukim zloupotrebama“, upozorava Begić.
Neprovođenjem presuda iz Strazbura kršimo Dejton
Begić za “SB” dodaje kako je ovo samo jedan u nizu primjera sistematskog kršenja zakona i potpune institucionalne pasivnosti.
Govoreći o odnosu prema obavezama koje proizlaze iz presuda Evropskog suda za ljudska prava, Begić podsjeća da se radi o pravno obavezujućim normama, a ne o stvarima političke volje.
„Izborni zakon je potrebno mijenjati, ali ne samo zakon nego i Ustav Bosne i Hercegovine – i to u pravcu implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava. To je naša obaveza prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, koja je sastavni dio Ustava BiH, zajedno sa svojim protokolima.“
Neprovođenje presuda Suda u Strasbourgu znači, prema njegovim riječima, direktno kršenje Ustava BiH i Dejtonskog mirovnog sporazuma.
„A ono što danas zahtijeva HDZ je zapravo pokušaj revizije Dejtonskog sporazuma, i to na osnovama koje su pravno neprihvatljive – principima apartheida, višestruke nejednakosti glasa i diskriminacije po etničkoj osnovi. Jednostavno, zemlja koja ima takav izborni sistem ne može ući u Evropsku uniju“, poručuje Begić.
Cilj HDZ-a rušenje BiH
Smatra da HDZ-ov cilj nije usvajanje izbornog zakona, nego teritorijalna reorganizacija koja bi vodila ka formiranju samostalne jedinice ili entiteta, s konačnim ciljem pripajanja Republici Hrvatskoj.
„To bi značilo nestanak države Bosne i Hercegovine. Cilj HDZ-a nije izborni zakon – on je samo faza u procesu dovršavanja projekta udruženog zločinačkog poduhvata. Oni to više i ne kriju. Dragan Čović to javno govori, čak i na skupovima HDZ-a. Treći entitet je faza, a konačan cilj je rasturanje države.“
Ova politika, kako kaže, ima svoj presedan.
„Politike Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića bile su komplementarne u Karađorđevu, kao što su danas komplementarne politike Milorada Dodika i Dragana Čovića. Dodik nastavlja politiku Radovana Karadžića, ratnog zločinca, a Čović politiku Franje Tuđmana, osuđene kao dio udruženog zločinačkog poduhvata. Samo budali to nije jasno.“