Na prijatelje, kolege, na ruke koje su godinama bile uz nas, na osmijehe koji su nam olakšavali teške dane. A upravo takvi trenuci, trenuci zajedništva i zahvalnosti, podsjećaju nas da su drugarstvo, dobrota i sloga vrijednosti koje nikada ne smiju izblijeditti.
Odlazak u penziju poseban je trenutak u životu svakog čovjeka. To nije samo administrativni čin, niti formalni završetak radnog staža. To je zatvaranje jednog važnog poglavlja, ispisanog godinama truda, odgovornosti, jutarnjih dolazaka na posao i zajedničkih pauza uz kafu. To je rastanak sa ljudima sa kojima se dijelilo i dobro i zlo, i smijeh i briga, i uspjeh i umor. Takvi rastanci nikada nisu jednostavni.
Uposlenici firme „Sarajevo šume“ pokazali su da njeguju one prave, stare običaje-da se rad, odanost i ljudskost ne zaboravljaju. Svom kolegi Besaletu Ljuci, koji je „nabrao“ dovoljno godina staža za zasluženu mirovinu, priredili su ispraćaj dostojan čovjeka koji je dio svog života ugradio u kolektiv.
Uz pjesmu „Oj drugovi jel vam žao“, u prostoriji su se miješali osmijesi i suze, stisci ruku i zagrljaji koji govore više od hiljadu riječi.
Torta sa natpisom „Sretno u novom životu“, ručni sat kao simbol vremena koje su zajedno proveli, cvijeće i drugi pokloni, sve su to bili mali znakovi velike zahvalnosti.
Ali najvrijedniji dar bio je osjećaj pripadnosti i poštovanja. U tim trenucima svako je znao da ne ispraćaju samo kolegu, već prijatelja.
Takve fešte nisu samo običaj. One su potreba. Potreba da se oda priznanje godinama rada, da se javno kaže „hvala“, da se pokaže kako nijedan trud nije bio uzaludan. Kraj jedne radne karijere zaslužuje da bude obilježen dostojanstveno, sa pjesmom i lijepom riječju, jer to je znak da cijenimo ljude dok su među nama, a ne tek kada odu.
Naravno, ova fešta nije mogla proći bez Ljucine gitare. U jednom trenutku slavljenik je uzeo instrument u ruke i prostorija je utihnula. Zajedno sa njim pjevale su se njegove autorske pjesme, ali i one stare, prigodne melodije uz koje se duša „otkida“. U tim taktovima osjećala se i zahvalnost i nada, i sjećanje na prošle dane i pogled prema budućnosti.
-Iako sam otišao u penziju, ja još nisam za „starog gvožđa“, kroz osmijeh kaže Besalet Ljuca. Iza mene su ostale radne obaveze u firmi, ali ne i rad na muzičkom planu. Sada ću, zasigurno, imati više vremena za ono što nosim u srcu.
Nedavno je snimio dvije nove pjesme, „Ljubav je to“ i „Svijet na dlanu“, koje će, uz ranijih sedam singlova, činiti okosnicu njegovog trećeg albuma. Sa tim projektom planira ozbiljnije zaploviti estradnim vodama, jer muzika za njega nikada nije bila samo hobi, ona je način života.
Besalet Ljuca, sarajevski kantautor prepoznatljivog muzičkog izraza, u svojim pjesmama spaja elemente popa i šansone sa dubokim, emotivnim tekstovima. Njegove kompozicije nose toplinu, nostalgiju i priče o ljubavi, ljudima i Sarajevu. Iako je radni vijek proveo u firmi „Sarajevo šume“, muzika je bila i ostala njegova primarna strast, njegov javni poziv i njegova duhovna luka.
Odlazak u penziju za Besaleta Ljucu nije kraj. To je novi početak. Jedno poglavlje je zatvoreno uz pjesmu i aplauz, ali drugo se tek otvara. A sudeći po energiji i osmijehu sa kojim je ispraćen, jasno je jedno: nije on još za „starog gvožđa“. Naprotiv, pred njim su godine u kojima će njegova muzika još snažnije govoriti umjesto njega.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.