Ni za 1. maj, Međunarodni praznik rada, socijalne i klasne teme nisu bile u fokusu javnosti u BiH, iako je jaz između osiromašenih i potlačenih radnika i sve bogatijih poslodavaca i političke elite, izraženiji nego ikad.
Iako je godina izbora, klasna borba nije glavna tema nijedne političke stranke, pa čak ni onih koje se deklarišu kao ljevičarske.
Da klasne borbe u BiH nema i da ova tema gotovo da ne postoji u programima političkih partija, saglasna je i politička analitičarka Tanja Topić.
-Ovdašnji političari su raskrstili sa marksizmom, odnosno socijalizmom, a djelovanje sveli u etnonacionalne okvire – kaže Topićeva.
U tim okvirima, dodaje dodaje ona, radnička klasa je iščezla, a u usponu je bogat i privilegovan sloj “patriota”, čime je oštrica djelovanja radnika otupljena, piše Srpskainfo.
Siromašni ne smiju ni pitati zašto su siromašni
-Siromašnom sloju građana nije dozvoljeno ni da postavljaju pitanja ekonomske podređenosti i lošeg položaja u uslovima kad se brane nacije i viši interes se stavlja na pijedestal surovog bogaćenja malog sloja privilegovanih branilaca domovine – zaključuje Tanja Topić.
Da je jaz između bogatih i siromašnih sve dublji, svjedoče i statistike.
“Bingo” je najveći poslodavac u BiH, ali i kompanija koja je prošle godine ostvarila dobit od, za naše prilike nevjerovatnih, 158,3 miliona maraka. Računica pokazuje da je vlasnik ovog lanca trgovina i fabrika zaradio više nego 8.108 radnika “Binga”, zaposlenih u oba entiteta.
Mada u “Bingu” mnogi rade za platu tek nešto veću od minimalca, sindikalci tvrde da je ova kompanija “dobar poslodavac”, jer se plate isplaćuju u skladu sa zakonom, a sindikalno organizovanje nije zabranjeno, kao u mnogim drugim preduzećima.
– U “Bingu” u Federaciji BiH imamao ukupno 1.022 članova sindikata i očekujemo da se taj broj poveća. Plate postepeno rastu i imamo jako dobar socijalni dijalog, tako da je “Bingo” jedan od svijetlih primjera među poslodavcima u BiH – kaže Mersiha Ferhatović Beširović, predsjednica Sindikata trgovine BiH.
Sličan je stav i nadležnog granskog sindikata u Republici Srpskoj, bar kad je “Bingo” u pitanju.
O navodnoj povezanosti vlasnika “Binga” i čelnika SDA, samo se šuška, ali poznavaoci prilika tvrde da niko ne bi mogao tako dobro razvijati beznis bez podrške iz sjene.
Poslodavci zgrću milione
“Bingo” nije jedini, niti je ovaj antagonizam između radnika i poslodavaca od juče.
Goran Savanović, predsjednik Sindikata trgovine, turizma, ugostiteljstva i uslužnih djelatnosti RS, uoči Prvog maja je poručio da poslodavci u trgovačkoj branši “žive kao bubreg u loju”.
-Lani su trgovačke firme u Srpskoj imale dobit veću od 800 miliona KM, što je za 62 miliona više nego 2022. godine. I još se žale da im je loše! Moraće nešto od te dobiti da podijele sa zaposlenima, inače će ostati bez radnika – rekao je Savanović.
Nisu ni trgovci jedini. Čak i u fabrikama obuće, koje se bave lon poslovima, dakle prodajom jeftinog rada, ima poslodavaca milionera.
– Ti poslodavci su prošle godine imali dobiti i do 8,5 miliona KM – istakao je potpredsjednik Saveza sindikata RS Danko Ružičić.
Savez sindikata RS je još pre dvije godine upozorio da su čak 402 preduzeća u Republici Srpskoj u 2021. godini, dakle u vrijeme kovid krize, ostvarila dobit veću od milion maraka.
Među profiterima milionerima su bili i poslodavci koji su se još tada žestoko protivili povećanju minimalca za 100 KM.
Tako su zahvaljujući Savezu sindikata RS profiti poslodavaca, koji su do tada bili tabu, prvi put postali tema javne rasprave.
Jahte, vile i gladni radnici
Ipak, kada su u pitanju tokovi kapitala, mnogo toga je i danas obavijeno velom tajne. Tek povremeno na portalima i televizijama osvanu slike vila i jahti pojedinih tajkuna i sa njima povezanih visokopozicioniranih političara.
Mnogi se još sjećaju tragikomične priče visokopozicioniranog političara iz SNSD, Nikole Špirića, koji je 2017. rekao da je stan u Beču kupio od “prodaje svojih knjiga”, a ostalo bogatstvo stekao uzgojem krompira u rodnom Drvaru.
Ali, iako su socijalne i klasne napetosti jedini realni antagonizmi u BiH, političari se trude da u prvi plan stave etničke tenzije, koje su često isfabrikovane.
U međuvremenu, radnici čak ni od prosječne plate u BiH, a kamoli od minimalca, ne mogu da kupe ni dovoljno hrane za svoje porodice, a kamoli da plate račune i podižu i školuju decu.
Tako je prosječna neto plata u RS u martu, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, iznosila 1.394 KM i nominalno je bila veća za 0,1 odsto, a realno manja za 0,3 odsto u odnosu na prethodni mjesec.
Sindikalna potrošačka korpa za isti mjesec u Srpskoj je koštala 2.606 KM, a samo za hranu je valjalo izdvojiti 1. 182 KM. Statistika na nivou BiH je još grđa, jer su troškovi hrane veći od prosječne plate.
Kada se uzme u obzir ova računica, i tome se doda društvena i politička neizvjesnost, korupcija i bezakonje, logično je da radnici bježe iz BiH glavom bez obzira. Ali, i u pečalbi ih stignu problemi kreirani “kod kuće”.
U pečalbi čiste tuđe klozete
Kako to izgleda u stvarnom životu, svjedoči iskustvo mlade Banjalučanke, koja se u potrazi za pristojnom platom i dostojanstvenim životom, preselila u Sloveniju i tamo se zaposlila u jednom servisu za čišćenje, iako ima diplomu više škole.
Većina njenih koleginica na poslu su, kao i ona, došle iz BiH.
Naša sagovornica priča kako je u malom kolektivu, pred prvomajske praznike, zavladala prava panika.
– Mnoge koleginice, mahom Bošnjakinje, nisu smjele da za praznike odu kući u BiH, jer su se plašile da će 2. maja izbiti rat. Kad sam ih pitala šta će se to desiti 2. maja, nisu znale da kažu, samo su rekle da im od kuće javljaju da će “zaratiti Srbi i Bošnjaci” – priča ova Banjalučanka.
Tek kasnije je shvatila da je strah zavladao zbog najavljenog, pa odloženog, glasanja o rezoluciji o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.
– To se glasanje nije ni desilo, ali strah je ostao. U tom strahu niko nije “stigao” da se zapita zašto smo mi, u stvari, napustili svoju zemlju da bismo i ovde čistili tuđe klozete i radili druge teške i slabo plaćene poslove, na kojima ipak zarađujemo duplo više nego u BiH – kaže naša sagovornica.
Radnička klasa je zapala u apatiju, jer se decenijama u našem društvu ubija socijalna empatija i radnička solidarnost, smatra predsjednica Saveza sindikata RS, Ranka Mišić.
– Siromašni smo, ali smo i deo globalizovanog društva u kojem su ljudi robovi kapitala, a kapitalisti vlasnici života i smrti. Sjetite se samo koliko ljudi u Republici Srpskoj nije moglo mirno spavati, kada su poslodavci zaprijetili da će zbog povećanja minimalca uslijediti 20.000 otkaza – kaže Mišićeva.
Svedoci smo, kaže ona, da poslodavci uvijek podržavaju jedni druge, a radnici nisu tako jedinstveni.
– Moramo podržavati jedni druge i kad protestujemo i kad štrajkujemo i kad pregovaramo. I moramo poslodavce i vlast stalno upozoravati na to da neće biti ni preduzeća, ni Republike Srpske, ako svi radnici odu odavde. Bez radnika, ljudi, građana, nema ničeg, u tome je naša moć – poručila je Mišićeva.