U posljednje vrijeme na domaćem tržištu rada u Bosni i Hercegovini sve češće se susrećemo sa pojavom koju stručnjaci nazivaju “tiha ostavka”. Ovaj fenomen označava stav zaposlenih, posebno mladih, da ispunjavaju isključivo one radne zadatke koji su precizno definirani ugovorom o radu, bez dodatnog angažmana i prekovremenog rada.
Razlog za ovakav stav nije samo želja za očuvanjem ravnoteže između posla i privatnog života, već i sve češći osjećaj nezadovoljstva, nedostatak podrške na poslu i želja za pravdom u radnim odnosima.
Mladi radnici danas, za razliku od ranijih generacija, sve jasnije postavljaju granice između radnih obaveza i slobodnog vremena. Oni nisu spremni da svoje vrijeme i energiju troše na zadatke koji nisu eksplicitno navedeni u ugovoru, naročito ako za to ne dobijaju dodatnu naknadu ili priznanje. U mnogim slučajevima, takav stav proizilazi iz dugotrajne frustracije zbog neadekvatnih uslova rada i nerealnih očekivanja poslodavaca.
Pored toga, rast svijesti o radnim pravima i značaju mentalnog zdravlja uticao je na promjenu odnosa prema poslu. Mladi ljudi sve češće žele izbjeći izgaranje i stres koji mogu nastati zbog preopterećenosti, te stoga biraju da rade onoliko koliko je zakonski dogovoreno, poštujući time i svoje granice i svoje potrebe.
Još jedan važan faktor je nepostojanje adekvatnih sistema motivacije i nagrađivanja dodatnog rada. Kada zaposleni osjećaju da njihov dodatni trud nije prepoznat ili nagrađen, prestaju ulagati dodatne napore. To se reflektuje i na opštu atmosferu u firmama, gdje se poštuje minimalni nivo angažmana definisan ugovorom, ali se ne ide dalje.
Također, trend digitalizacije i rada na daljinu donekle je izbrisao jasne granice radnog vremena, ali istovremeno je kod mnogih mladih stvorio potrebu za striktno definisanim radnim satima kako bi zaštitili svoje slobodno vrijeme. Ovo je posebno važno za očuvanje balansa između privatnog i profesionalnog života.
U konačnici, sve veći broj mladih u BiH bira da ne prihvati praksu rada “preko ugovora”, smatrajući da je pošten odnos prema poslu onaj koji se zasniva na jasnim pravilima i međusobnom poštovanju. Ovaj trend postavlja nove izazove pred poslodavce i privredu uopšte, koji moraju preispitati svoje pristupe upravljanju ljudskim resursima i uskladiti ih sa očekivanjima nove generacije radnika, piše Akta.