Odluka je izazvala čuđenje budući da je Surovikin uspio u ratu postići neke taktičke uspjehe, a Gerasimova se iznad svega smatra vođom bliskim Kremlju. New Yorker je upitao analitičara i istraživača na Institutu za vanjsku politiku, Roba Leeja, da komentariše promjene u ruskoj vojnoj strategiji.
Nezavisni portal Meduza prenosi ključne tačke intervjua.
O Putinovoj glavnoj strategiji
Jedna od glavnih karakteristika ruske strategije je odugovlačenje: Putin čeka da se tempo uspori ili da se dogode greške prije nego donese teške odluke. Na primjer, dugo vremena je odbijao najaviti mobilizaciju. Građani su se bojali da bi do nje moglo doći već početkom maja ili tokom ljeta. No najava je stigla tek krajem septembra kada je svima postalo očito – nakon gubitka kontrole u Harkivu i neuspjele ofanzive u Hersonu – da Rusi nemaju dovoljno trupa da drže frontu.
Uspjesi Surovikina
Nakon što je Surovikin preuzeo komandu, vojna situacija za Moskvu se drastično poboljšala. Rusija je počela napadati civilnu infrastrukturu, što je Ukrajini stvorilo probleme. Nakon što su se ruske trupe povukle s desne obale u Hersonu, Surovikin je relativno uspješno stabilizirao front. Ostaje otvoreno pitanje koja strana je u boljoj poziciji u ovom ratu iscrpljivanja. Mobilizirane ruske jedinice imaju vremena za obučavanje i naoružavanje, što znači da Moskva može dobiti prednost po pitanju broja trupa.
Kratkoročna strategija vjerovatno je bila: “Moramo spriječiti probijanje naših linija, zadržati ono što imamo i čekati na mobilizaciju. Nakon toga bit ćemo bolji i možda ćemo moći i napadati.”
Uloga Gerasimova u ratu
Čini se da je originalni koncept invazije na Ukrajinu u velikom dijelu osmislio upravo Putin u saradnji s FSB-om i nekolicinom visokorangiranih zvaničnika u Kremlju. Plan je ruska vojska morala prihvatiti – na kraju su vodili rat na način koji nije odgovarao njihovoj doktrini, od obuke do borbi. Gerasimov je kao najviše rangirani zvaničnik u ruskim oružanim snagama zasigurno igrao ključnu ulogu u ratu. No ne može se reći da je to bio njegov plan.
Službeno se postavljanje Gerasimova na mjesto komandanta invazije objasnilo “proširenjem obujma vojnih zadataka.” To bi moglo biti tačno ako Rusija odluči pokrenuti novu invaziju iz Bjelorusije. Drugo objašnjenje je unutrašnja dinamika. Postoji niz svjedočenja o podjelama u ministarstvu odbrane Rusije. Ukrajinske obavještajne službe Surovikina povezuju s vođom Wagner grupe, Jevgenijem Prigožinom, a Gerasimov je vodio drugu frakciju, prenosi N1.
Granatiranje ukrajinske infrastrukture
Ruski raketni napadi na ukrajinske elektrane pokušaj su da se rat učini skupljim i za ukrajinsku ekonomiju, ali i za zemlje Zapada koje podržavaju Kijev. Postoji i element prisile – želja da se Ukrajinu natjera da pristane na ustupke i pošalje signal Zapadu: “Morate prestati podržavati Ukrajinu. Ne možete dobiti ovaj rat.”
No jedna stvar je jasna: Rusi se često fokusiraju na ono što se događa ovaj mjesec, a ne razmišljaju o tome kakva će situacija biti za dva, tri ili četiri mjeseca. Ovakva granatiranja najčešće neće drugu stranu natjerati na predaju. Nema nikakvog razloga da povjerujemo da će se Ukrajinci predati zbog ovakvih pritisaka.
Propast ruske strategije
Na početku je rusko ministarstvo odbrane ratovalo protiv Ukrajine na način različit od onog koji se podučava u ruskim vojnim udžbenicima. Činilo se da će Rusi primijeniti recept iz rata protiv Gruzije iz 2008., ali na mnogo ambicioznijoj i većoj razini. Umjesto toga, Rusija se po svemu sudeći odlučila na strategiju iz 1968. ili 1979. kada je SSSR napao Čehoslovačku i Afganistan. To je bilo iznenađujuće budući da ni u jednoj od tih operacija Rusi nisu očekivali ozbiljan otpor i nisu željeli uništiti oružane snage tih zemalja.
Dva prioriteta invazije na Ukrajinu bili su brzina i iznenađenje. Američka invazija na Irak došla je nakon mjeseci i mjeseci priprema. Ruske jedinice uopće nisu ni znale da idu u rat. Većina vojnika shvatila je o čemu se radi tek dan prije početka invazije. U prvim danima rata vidjeli smo kako se ruski tenkovi raspadaju jer vojska nije dobila dovoljno vremena da se pripremi. Jednostavno im je naređeno da dođu do ukrajinskih gradova što je brže moguće i tako su upali u bitke za koje nisu bili spremni.
Teško je zamisliti je li uopće moguće gore pripremiti vojsku nego što je to učinio Kremlj. Zaključak se nameće sam: ovo je bila operacije FSB-a. Plan je bio da se promijeni vlast u Kijevu, a tajne službe su vjerovatno bile uvjerene da imaju dovoljno kolaboratora u Ukrajini da to izvedu vrlo brzo. Također su očekivali da će ruska vojska okupirati gradove prije nego ukrajinske oružane snage stignu reagirati. No Rusi nisu bili spremni na otpor koji su Ukrajinci pružili.