Tako je izgleda tim bilding, kada snage udruže lideri u medijskoj industriji i turizmu: Ringierovi portali Srpskainfo i Bosnainfo, te Rafting centar “Drina Tara”.
Tri dana je ekipa Srpskainfo i Bosnainfo uživala u prelijepoj, gotovo nestvarnoj prirodi, u slasnoj domaćoj hrani, u ljubaznosti spretnih i hitrih domaćina, a naročito u glavnoj atrakciji: raftingu na Tari.
Sanja Jović, izvršna direktorka marketinga i advertajzinga, kaže da su najbrži i najhrabriji portali u BiH na Tari bili na svojevrsnim pripremama za novu sezonu.
– Vodimo računa o fizičkoj energiji i zdravlju zaposlenih, a istovremeno pratimo i promjene i uvođenje vještačke inteligencije u rad medija – poručila je Sanja.
Dodala je da je dio vrijedne novinarske ekipe, na žalost, morao ostati na svojim radnim mjestima.
– Bavimo se digitalnim novinarstvom 24/7 i ne možemo naše čitaoce ostaviti bez aktuelnih tema i informacija. Gledaćemo da sljedeći put zamijenimo mjesta i da one koji sada nisu mogli na Taru povedemo na neko drugo lijepo mjesto – rekla je Sanja.
A “visinske pripreme” na Tari su izgledale, otprilike, ovako: prvo dolazak u Rafting centar “Drina Tara”, jedan od najstarijih i po ocjeni turista najkvalitetnijih kampova nadomak Foče, gdje se sastaju Piva i Tara tvoreći moćnu Drinu.
Onda, carska večera na terasi iznad rijeke, pa mala “uvodna” zabava, uz domaću žilavku, domaće rakije kakve samo ovdje uspijevaju, domaće hladno cijeđene sokove i, naravno domaće, autohtono (k)Raft pivo. Kako je kome po volji.
Narednog jutra, ekipu je dočekao zamani miris toplih domaćih uštipaka. A uz uštipke domaća pršuta, domaći pekmez od višanja, domaći kajmak i sir i još sva sila drugih đakonija. I sve to začinjeno, dakako domaćim, širokim osmjesima konobara, koji neumorno obigravaju oko gostiju i ništa im nije teško.
Otkud sve to ranim jutrom? Malobrojni gosti, koji su, eto da ne bi nešto propustili, ustali zorom, mogli su dokučiti bar dio tajne.
Jer, dok turisti još spavaju u svojim de luks bungalovima usred prirode, kroz kamp patrolira čitava mala armija kuharica, spremačica, dostavljača hrane, skipera koji provjeravaju opremu za rafting…
Valja dočekati 450 gostiju, koliko ih se, skoro svakog dana, u sezoni sjati u kampu. I sav taj svijet nahraniti, napojiti, zabaviti, odvesti na izlet i na rafting.
– Više od 100 porodica živi od ovoga što nudimo u našem kampu. Tu su vozači, skiperi, konobari, kuvari, radnici na održavanju, vodiči za planinu, vodiči za kvadove, radnici na recepciji, te seoska domaćinstva od kojih se uzima sir, skorup, jagnjad, suvo meso i druga domaća hrana – kažu u Rafting centru “Drina – Tara”.
Ipak, u kampu nema nikakve gužve ni zabune. Naprotiv, svaki gost ima osjećaj da je jedini i najvažniji i da je sve vidljivo i nevidljivo osoblje posvećeno baš njemu.
Kampom, slobodno, kao svoji na svome, trčkaraju mace i psi, jer Rafting centar “Drina – Tara” je prijatelj životinja, ili kako bi se to reklo savremenim jezikom, pet frendli destinacija.
Sve to diskretno, iz prikrajka motri Vladimir Tešan, mladi menadžer kampa, inače student, budući doktor stomatologije.
Dok je vodio računa da sve u kampu funkcioniše kao švajcarski satić i sa konobarom Nemanjom “pozirao” za naš portal, “usput” je spremao ispit. Ko kaže da mladi ljudi nisu vrijedni i uspješni!
Nakon doručka, koji je potrajao ohoho, ekipa se spremila za rafting. Vožnja džipovima kroz živopisne predjele do polazne tačke u Bršenovici na Tari, potrajala je više od dva sata, a plovidba niz bukove Tare više od tri i po sata.
E, to je prava adrenalinska avantura!
Da sve bude zanimljivo, uzbudljivo, ali nadasve sigurno, pobrinuli su se skiperi: Tomislav Tomo Milanović i Draško Čančar, majstori svog zanata, toliko vješti i samouvjereni da bi se sa njima i neplivač zaputio preko Atlantika.
Posebne simpatije ekipe Bosnainfo/Srpskainfo pobrao je mladi “šegrt” skipera Tome, Đorđe Vrećo.
Tek je zavirio u dvadesete, ali je okretan kao vidra, pun energije, radoznalosti i želje da uči.
Đorđe je, ponekad se spotičući o kamenčiće neiskustva, neumorno pričao o ljepotama Tare i okolnih planina, o triftarima ili splavarima, koji su bili preteča raftinga, o legendama koje prate ovu nevjerovatnu rijeku i šume i planine, koje je okružuju.
Po povratku u kamp, goste je dočekala opet – bogata trpeza. Da sad ne nabrajamo sve đakonije redom, od čorbe do domaćih kolača, tek počasno mjesto je pripalo vrućoj jagnjetini i teletini ispod sača.
Nisu se gosti još ni oporavili od veslanja i pjevanja uz veslanje, od fotografisanja i prepričavanja anegdota sa rafting ture i od obilnog ručka, a na red dođe – večera. Iako siti, mnogi nisu mogli odoljeti potočnoj pastrmki i domaćim pitama.
Na terasi iznad Drine, uz večeru i poslije večere, do kasno u noć goste su zabavljali muzičari. Pjevali su sve, od eks ju rokenrola, do balada, sevdalinki, kafanskih hitova… ma, sve što publika poželi.
Trećeg dana se film ponovo zavrtio: kava – rakija, pa doručak, pa rafting, pa ručak i – dođe vrijeme da se rastajemo.
Doviđenja, Suzo Evrope! Doviđenja ljubazni domaćini!
Kažu, ko se jednom niz Taru spusti, uvijek joj se vraća…