Supružnici Mira i Stevan radili su u fabrici Borovo, a njihovih dvoje maloljetne djece, sin Davor (9) i kći Sanja (3), išli su u školu i igrali se kao i ostala djeca. A onda je došao taj 16. august 1988. godine kad se život porodice Santrač u sekundi promijenio i više ništa nije bilo kao prije. Naime, toga dana nestao im je sin Davor, o kojemu do danas, gotovo punih 37 godina, ne znaju ništa niti su ikada dobili ikakvu informaciju.
“Nikada sebi neću oprostiti što ga tog dana nisam poveo sa sobom na pecanje. Bio bi živ i bio bi s nama” – riječi su s kojima je Stevan Santrač započeo razgovor za Večernji list.
Prema njegovim riječima, dan prije porodica se vratila s kampiranja na Dunavu, gdje su bili s nekoliko porodica. Kažu kako su uživali, a djeca su se igrala sa svojim vršnjacima. To je bio i posljednji put da su negdje išli svi zajedno. Tog 16. augusta Stevan je krenuo “u ribu”, na Dunav, i nije želio povesti Davora, koji je želio ići s njim. Kaže kako to zna biti opasno te da nije želio sina dovesti u opasnost. Kako je ostao u stanu, Davor je poslijepodne zamolio majku Miru da ga pusti na bazen, na kupanje.
“Do tog dana nikada sam nije otišao na bazen. Molio me je da ga pustim. Govorio mi je da je velik, da zna plivati, da i njegovi prijatelj već sami idu na bazen. Razmišljala sam i na kraju ga pustila. Od našeg stana do bazena u Borovu naselju ima nekoliko stotina metara i nigdje se ne prelazi cesta. Znao je plivati, trenirao karate, bio okretan. Dogovorili smo se da će u 17 sati biti kod kuće”, kaže Mira, koja je tada posljednji put vidjela sina.
Prisjećajući se tog dana, kaže kako je već prije 17 sati postala nemirna i nervozna, ali da je čekala da se pojavi u dogovoreno vrijeme. Međutim, Davora nije bilo. Nešto poslije 17 sati uputila se i sama na bazen kako bi ga pronašla. Kada je došla na bazen, tražila ga je uokolo, ali ga nigdje nije bilo. Pronašla je sinov peškir, papuče, odjeću i naočale, ali njega nije bilo. Počela ga je dozivati po bazenu, išla uokolo, gledala kupa li se negdje u bazenu, ali bez uspjeha. Odmah su tog dana sve prijavili tadašnjoj policiji koja, kako kaže Stevan, nije željela ništa poduzeti dok ne prođu 24 sata. Preko nekih svojih privatnih poznanstava uspio je postići to da je prelaz preko svih graničnih prijelaza u bivšoj državi bio pooštren te da se motrila granica.
“Nije bilo nikakvih ni rezultata ni informacija. Policija je izašla na teren i napravila uviđaj, ali ništa. Od tada traje naša potraga za nestalim sinom, no do danas nemamo nikakve informacije”, kaže Stevan.
Dodaje i kako mu je prijatelj koji je radio na bazenu rekao kako postoji mogućnost da je Davora “usisao” odvod bazena, u što on ni danas baš ne vjeruje. Upravo zato je dan poslije vukovarski bazen ispražnjen, ali djetetova tijela nije bilo nigdje. Stariji mještani Vukovara sjećaju se kako su se u potragu uključili i ribiči, koji su pregledavali obale Dunava, Aero klub, čiji su avioni nadlijetali Vukovar i okolicu, a pomagali su i sami građani na razne načine.
U cijeloj toj agoniji Stevan je svakog dana bio u policiji i tražio odgovore, ali ih nije dobivao. Pobjesnio je kada je inspektor koji je vodio slučaj u jeku potrage otišao na godišnji odmor. Tada mu je jedan od zapovjednika policije rekao da ne očekuje previše od policije, nego da pokuša nešto sam napraviti. Unajmili su detektiva, poslužili se poznanstvima u policiji, a na kraju su do nekih informacija pokušali doći i preko raznih vidovnjaka za koje bi čuli. Nijedna od tih informacija nije se pokazala tačnom. U to vrijeme čule su se razne priče o nestanku Davora, da je otišao s nepoznatim čovjekom, da ga je preko ramena nosio tetovirani čovjek, a on je dozivao mamu…
“Puno je tu bilo čudnog. Bilo je predratno vrijeme, kriza, a mnogi su bili spremni na sve. Davor se u Interpolu godinama poslije vodio kao Satrač, a ne Santrač”, rekao je Stevan.
U godinama poslije rata odlučili su se preseliti u Kanadu, gdje i danas žive, ali nisu odustali od potrage. Za jednoga od ranijih dolazaka javili su se u policiju u Vukovar kako bi dali krv za DNK analizu, koja nije napravljena do ove godine. Tokom ovogodišnje posjete Vukovaru uvjeravali su ih da će i to konačno biti napravljeno. Njihova kći Sanja, koja također živi u Kanadi, pokrenula je i Facebook stranicu “Davor Santrac – Help me find my brother”.
“Tragamo i dalje. Imamo stan u Vukovaru koji ne želimo prodati jer se nadamo da će se Davor jednog dana pojaviti i možda tu željeti ostati živjeti. Nećemo nikad odustati od potrage za našim sinom”, ističu Mira i Stevan.