A koliko poznajete Bosanaca koji voze legendarni londonski „crni taxi“ ili kako bolesno tradicionalni Englezi kažu, „BLACK CAB“? Vjerovatno je odgovor nijednog.
Mi smo jednog upoznali, Elmira Filipovića, sasvim slučajno, u jednom od sarajevskih kafića preko poznanika koji je prijatelj, u raji popularnom, Fili. Elmir već godinama živi u Londonu i vozač je u najstarijoj i najpoznatijoj taxi floti na planeti.
Njegova životna priča je zaista zanimljiva, u isto vrijeme i tužna i sretna, prilično dugačka, ali ne i „ubitačna“ i smarajuća kakve nam servira naša svakodnevnica.
Fila u mladosti nije birao London i posao za volanom „crnog taxija“, naprotiv, sve je počelo mnogo ružnije nego što je mogao ikada i zamisliti. Poput prave ratne bosanske priče.
Spas u vidu Pakistanca
Kada je počela agresija na našu zemlju Elmir je bio ranjen na Igmanu 1992. godine, pa je s 20 i kusur godina morao biti transportovan van grada odnosno zemlje, a završio je u Hrvatskoj.
– Proveo sam jedan period po bolnicama i lječilištima u BiH i Hrvatskoj i na kraju sam završio u kući u privatnom smještaju blizu Omiša, a koju je zakupio jedan Pakistanac Kan Asad iz Londona. Tu je bilo još izbjeglica, naše iskasapljene raje. Jer, bili smo „nogirani“ iz hrvatskih lječilišta. Došao je jedan dan da kaže doktorici Emiri Tanović, koja je tu radila i koju moram istaknuti, da odvoji trojicu da idu u London. Otišli smo kombijem za Zagreb, sve je bilo spremno i vize i papiri i odletjeli smo u London. I tako je počeo život u Engleskoj, tada sam imao skoro 27 godina. Stigao sam u pidžami i sve je počelo doslovno od nule, kaže na početku naš sagovornik.
Na početku je kaže sve izgledalo prilično dobro…
– S obzirom na to da nam je Kan organizovao smještaj i sve što nam treba, mi smo se na početku dosta zabavljali, izlazili, partijali, družili se, a onda su stvari postale ozbiljne. Razilazili smo se jedan po jedan. A ja sam period od 1993. do 1996. proveo po operacijama, imao sam ih tri. I tamo nekad 1997. godine odlučim da upišem faklutet, menadžment, eto to je nešto bilo kao WOW! Ali ja sam to upisao i ja sam to završio! Uz to završim još jedan važan predmet iz engleskog. A učio sam njemački u školi, prisjeća se Filipović.
Onda je došao i prvi posao.
To je bio „mini cab“. To je kao taxi na poziv, ne možete ga sresti i zaustaviti na ulici, nego ide poziv na dispečera i on dođe, bez ikakvih oznaka na automobilu. To može biti bilo koje vozilo. Audi, Mercedes i tako dalje… Taj sam posao radio godinama. U principu u tom sam bio dok nisam dobio državljanstvo. A kad to dobiješ onda ideš stepenicu više. U mom slučaju to je bio „black cub“ odnosno crni taxi. To ovdje gdje ljudi ne znaju i nisu informisani zvuči kao ono „ma daj, to je bezveze, taxi…“, međutim to nije ni blizu običnog taxija kad vam ispričam šta sve morate proći da bi ste sjeli za volan tog vozila, priča nam Fila dok smo sjedili u jednom od kafića.
I zaista, kada idete na fakultet u kojem u prosjeku od 10 kandidata troje „dogura do kraja“, onda to svakako zaslužuje respekt.
– Ta služba crni taxi postoji bukvalno otkako postoji automobil. Ljudi često pitaju koliko košta automobil koji voziš? Ali to je najmanje bitno. Poenta je kako doći do pozicije vozača. Moraš završiti fakultet koji traje između tri i pet godina. Dakle, sve što rade Englezi rade iz temelja. I sve naravno u duhu tradicije. I sve naravno u duhu tradicije. Ideš na fakultet u odijelu, košuljici, kravati… Poslije se normalno oblačiš. Sistem je unikatan i zato kažu da je to najbolja flota taxija na svijetu. Meni na primjer čudno i pomalo smiješno zvuči kada čujem da neko ovdje ode i kupi dozvolu za rad u taxiju. Kao da ulaziš u neku firmu ili na fakultetu kada kupiš diplomu. Na YT možete vidjeti neke linkove koji prikazuju kako izgledaju ti ispiti. Naravno, kao i na mnogim fakultetima ponekad mnogo toga ovisi i na kakvog ispitivača naletite, ti ljudi su jednostavno obučeni da vas analiziraju i psihološki. Ako ste imali neku mrlju iz prošlosti, neki eksces, dosje u policiji… taman da je bio u vašoj ranoj mladosti, to vas može udaljiti s fakulteta. Jedan čovjek je kao maloljetnik zapao u neke probleme, vukli su ga jedno sedam godina dok nije položio ispite sve, otežali su mu bili sve, govori Elmir
– Prva ispitivanja su svakih 50ak dana, radi se praksa na pointima bitnim, tačkama gdje se raja kreće, gdje te sutra čeka mušterija… a tada kad sam ja to polagao nije bilo navigacije u autu, danas je mnogo lakše. Naravno, na svakom ispitu dobijaš poene da bi prešao na naredni „stejdž“. A vani se inače izlazi s kartom koju prikačiš na moped i voziš po ulicama, memorišeš pointe, i tako se informišeš. Inače ispiti su dosta stresni za mnoge, koji su to samo uzdasi i nervoza, ispitanici izgledaju kao da na „streljanje“ idu, a ne na ispit, pokušao nam je Fila koliko – toliko dočarati fakultet za black taxi.
Odnos prema invalidima
Iako na prvu izgleda da se u slučaju hiljada vozila crnog taxija radi o vozilima marke Mini Moris, to, kaže naš sagovornik, nije nužno, a on lično vozi automobil LEVC koji ide na električni pogon.
– Ja kao lično i poslovno vozilo koristim LEVC koji je zadržao taj neki tradicionalni oblik crnog taxija. Prije 15-ak godina u „black cab“ je ušao Mercedes sa svojim vozilom namjenjenim za taxi, ali morali su dobiti licencu za to, a jedan od uslova je da se u dužini od 7 i kusur metara automobil može okrenuti polukružno. I još tu postoji nekoliko uslova koji se moraju ispuniti. Jedan me uslov posebno dojmio, on traje već 40-50 godina u Engleskoj, a za to vrijeme kod nas u Bosni se ništa nije pomaklo što je sramotno. A o čemu se radi? O prevozu invalida i odnosu prema tim ljudima. Ovo ovdje je totalna diskriminacija. Tamo vozilo prosto mora imati ugrađenu rampu za prihvat invalidnih osoba! Izađeš, otvoriš vrata, izvučeš rampu, i voziš…, priča nam Fila.
Kaže da živi u dijelu Londona po imenu Highbury, nešto perifernijem dijelu ovog velegrada.
– Nekoliko kilometara sam udaljen od stadiona Emirates na kojem igra veliki Arsenal, odnosno nedaleko od nekadašnjeg stadiona Highbury od kojeg je sada napravljen blok zgrada s parkom.
Životom odnosno standardo i poslom u engleskoj metropoli, kaže, uglavnom je zadovoljan, mada nigdje nije idealno.
– Što se tiče mog života u Londonu ne mogu reći da nisam zadovoljan. To je taj neki srednji standard. Imam posao koji mi nudi slobodu. Evo ovako, radiš, i ostaviš auto na parkingu, uđeš u avion i odeš negdje ako možeš. Što se zarade i poslovanja generalno tiče, tu su Englezi genijalni. Nikad na primjer nisam vidio inspekciju da uleti i ljude pritišće. Pusti te da radiš nekih godinu dana, da se razviješ, a onda ćeš jednog dana doći na red na analizu. Ne može sakriti sve. Ako si danas zaradio 100 KM, a ti kažeš da si zaradio 70, on te neće istraživati. A ako kažeš da si zaradio 30 KM, e onda ćeš na razgovor. Nema kokošarskog maltretiranja kao ovdje kod nas da ti primjerice u kafiću traži račun za svako piće. Odmah te koči, neda ti da razviješ biznis, kaže ovaj bosanski Londonac.
Na pitanje da li poznaje još nekog ko se bavi taksiranjem u Londonu a da je iz BiH, kaže:
– Sjećam se čovjeka po imenu Tomo Govedarica, on je stariji od mene, išao je u Gimnaziju. I ima još jedan naš čovjek iz Mostara koliko se sjećam. To je sve što znam sa ovih naših prostora. Što se regiona tiče najviše Albanaca ima u tom biznisu. Sigurno da je lakše kad si s nekim našim u tome, pa ste u tandemu. Ali, nije tako, jer 7 od 10 polaznika odustane, jednostavno neće ljudi da polažu jer im je teško, priča Filipović.
Saobraćajna bh. diktatura
Zamolili smo ga da uporedi saobraćaj u Sarajevu i Londonu. Kaže da su informacije koje je on tokom vožnje lično prikupio – katastrofalne.
– Provedem 8 do 10 sati na ulicama Londona u vozilu i to u gradu u kojem ima više vozila nego što BiH ima stanovnika. Tamo što nabrojim sudara za godinu dana ovdje ih saberem za dva dana, ali bukvalno. Ne razumijem ovaj sistem nikako, evo sad da imam priliku da na neki način utičem na plan uređenje saobraćaja u BiH i Sarajevu, uradio bih to rado. Za primjer, ti ovdje voziš i staneš na semaforu i hoćeš da skreneš desno. I tebi se upali zeleno, a u isto vrijeme se zeleno upali i onom pješaku koji tu desno treba da pređe zebru i eto te u situaciji nezgodnoj. Stvara se gužva i možeš udariti pješaka ako ga nisi vidio odmah?! Totalni idiotizam. I to je tako svugdje u Evropi osim u Engleskoj.
– Zatim, ne moraš kod sebe imati saobraćajna dokumenta tokom vožnje, nego je dovoljna fotokopija tvoje vozačke i slično. Tamo policajac kad te zaustavi i ti mu izvadiš dokumenta on se ibreti „ooo gospodine, pa Vi imate dokumenta kod sebe?!“. Dovoljno je da u narednih sedam dana odneseš u policijsku stanicu bilo koju svoja prava dokumenta i potvrdiš da si to ti bio. Nećeš dakle pasti u problem ako ti je vozačka ostala u drugoj jakni ako si je možda mijenjao taj dan, pokušava nam što slikovitije objasniti tamošnja saobraćajna pravila Elmir, te naglašava kako „ne moraš vozačku i registraciju čekati danima i sedmicama u policiji nego se s tim bavi posebna služba zadužena samo za dokumente, dok se policija bavi nesrećama, prekršajima…„, objašnjava Fila.
Kaže kako taxisti ne rade po principu da svaki taxista ima svoj štanda kao što je slučaj ovdje.
– Tamo svaki štand pripada svakom taxisti. Nema ono da ti sad staneš na nečiji štand i taj tamo te nešti gleda poprijeko i kaže ti da ti nisi s tog štanda, da si na drugom… To je još jedan apsurd neviđeni kod nas.
Pitali smo ga smeta li mu kiša u Londonu?
– Znaš kako, to je više ta neka fama oko vremena u Londonu. Istina, bude padavina, ali ništa manje nego u Njemačkoj ili na primjer ništa nije hladnije nego u mnogim kontinentalnim gradovima. Ja zovem tamošnju klimu „biznis klima“. Tamo ako padne 2 centimetra snijega i zadrži se 24 sata, sve stane, „kuku majko“, razmaženi su oni prilično.
Englezi su poznati i po svom neobično smislu za humor, koji je često hladan i crn, sličan onom u BiH.
– Jako smo slični u tome. I zato mi ovdje kontamo te njihove fore. Imali smo „nadrealiste“ koji su odlično pokupili fazone od „montipejtonovaca“, i to je zastrašujuće jak humor. Nikog Englezi nisu tjerali da na primjer gledaju Mućke, a voli ih čitav svijet.
Anegdota sa Arapkama
Tokom niza godina bavljenja poslom vozača kaže da nije imao nikad neku veću saobraćajnu nesreću ili incident, ali se prisjetio jedne situacije koja ga je, mora se priznati i opravdano, pošteno iznervirala, ali i dovela u neugodnu situaciju.
– Sjećam se situacije sa tri Arapkinje koje su ušle u vozilo i zatražile da ih odvučem na destinaciju koja je udaljena od nas stotinjak metara, tu iza ugla, hotel je neki u pitanju bio. Ja im pokažem da izađu iz auta da neću voziti i onako ljutito odbrusim, a one meni „umorne smo, bole nas noge“. Ja im kaže da su mlade i da je destinacija odmah tu, blizu. I one su otišle. Da bi nakon nekoliko dana meni stigao mail odnosno opomena i poziv na razgovor kod službe koja nas kontroliše i tamo mi pokazuju moje vozilo, licencu… sve. One su to valjda uslikale i poslale žalbu. Ali moram reći da su ti Arapi jako razmaženi i sve im je bukvalno pod ruku… Naravno da bih primio da je u pitanju neka bolesna osoba, invalid i slično. Ipak, progledali su mi kroz prste jer nisam imao prije toga nikada neki eksces, ispričao nam je Elmir.
Kaže kako je mušterija dužna da ima sitno.
– Da me neko prijavi jer mu nisam imao vratiti kusura, i da završimo na sudu, ja bih dobio slučaj. Znači, ne može ući u taxi i očekivati da ću ja imati kusur da ti vratim ako je vožnja 10 funti, a ti mi daš 50. Inače, cijene taxiranja su otprilike takve da je tamo funta ono što je ovdje marka, otkriva nam „naš“ Englez.Neizostavno pitanja pred kraj intervjua bilo je ono tipično englesko – fudbalsko. Zanimljivo, tokom svih ovih godina Fila nije otišao na neku od utakmica Premijer lige, ali bi se i to moglo desiti uskoro… Predao sam prije izvjesnog vremena za dobijanje ulaznice za utakmice Arsenala. Na listi sam čekanja kao i hiljade drugih, pa vidjet ćemo šta će biti od svega, zaključio je sagovornik Bosnainfo.
Za kraj, susretljivi Fila nam se ponudio da će rado u slučaju neke potrebe u budućnosti biti naš „špijun“ u Londonu i da mu neće biti mrsko da nam javlja šta se dešava u jednoj od najvećih svjetskih metropola, a možda nas obraduje i s nekom novom zanimljivom pričom.