Ipak, period pandemije corona virusom prije tri godine mnogima je bio prekretnica za životne odluke, pa tako i Nejri. Siguran posao, dobra plata, ali nešto joj ipak nije dalo mira. Stres i razočarenje u sistem obrazovanja bio je samo jedan od razloga da da otkaz i krene nekim drugim putevima.
Svoj san krenula slijediti nakon što joj je zdravlje počelo slati signale. Kad je odlučila dati otkaz reakcije okoline su većinom ‘ti nisi normalna’, ‘razmisli još jednom’ i slično. Bila je corona, pa najavljena kriza, ali odlučila je riskirati i u tome je najveću podršku imala od svog supruga.
Iako nakon otkaza nije imala jasan plan šta dalje, počela je raditi na sebi, duhovno se nadograđivati. Spontano, kao i u ratu, u ruke je uzela igle i vunicu i nije prestala.
Heklanje, pletenje i ručno šivanje unikatnih radova sada su njena svakodnevnica u kojoj uživa i koja je ispunjava.
Nejra je majka troje djece različitog uzrasta. Iako je dala otkaz u prosvjeti i dalje je usko vezana sa rad s djecom. Želja joj da organizuje radionice o neformalnom obrazovanju djece i da im kroz radionice učini učenje u redovnoj nastavi mnogo lakšim kad za to nemaju baš mnogo prilika u školi.
Do tada, Nejra po cijele dane hekla, plete, naručuje materijale, fotografiše, objavljuje svoje radove, priča s ljudima, prima narudžbe, piše Akta.ba.
Šta je bio okidač da nakon više od 20 godina rada u prosvjeti daš otkaz? Kada si shvatila da želiš promjenu?
– Kada odlučiš dati otkaz u državnom sektoru, onda mora postojati veliki problem. Prvi je taj da mi je zdravlje slalo signale da je vrijeme da odem jer je posao u prosvjeti jedan od najstresnijih, a drugi je što sam predugo čekala da se nešto veliko i značajno promijeni u našem sistemu obrazovanja i mislim da bih penziju dočekala bez velikih promjena. Šta će ti siguran posao i plata, ako te sve guši. Ne možeš raditi onako kako bi to zahtijevala jedna moderna škola jer te stalno pritišću neki pravilnici, papirologija, formalnosti i u zadnjim godinama zahtjevi roditelja da ne prihvataju nijednu drugu ocjenu osim petice. Nebitno je šta će dijete naučiti, nego je bitna samo konačna ocjena.
Jesi li požalila zbog toga, ili si već tada imala plan šta dalje?
– Baš ovih dana razmišljam kako nikad nisam požalila što sam napustila školu i shvatim da sam uradila najbolju stvar za sebe. Nije bilo nekih ozbiljnijih planova kada sam to odlučila jer sam to uradila u jeku corone. Bilo je svega u mojoj glavi, ali ništa konkretno.
Kako danas gledaš na tu odluku – kao hrabrost ili ludost?
– Mislim da sam hrabra osoba iako sam se dugo godina svega plašila. Zbog tog straha, nisam vjerovala u sebe i stalno sam radila na sebi da budem bolja. Odluka je bila baš hrabra, ali samo zahvaljujući tome jer sam se ja promijenila na duhovnom planu i onda sam znala da ne griješim.
Kako je krenula priča sa pokretanjem stranice “Djeca, iglica, heklica, vunica”?
– Priča sa pokretanjem moje stranice “Djeca, iglica, heklica, vunica” je nastala u coroni, netom prije tatine smrti i moje odluke da ću napustiti posao. Kao i u ratu, i tada sam odlučila da uzmem igle i vunicu i da napravim pletenu traku za jednu djevojčicu. I onda su ideje krenule. Sad već imam preko hiljadu različitih artikala iza sebe.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.