-Radi se o zbirci od ukupno 27 priča, kaže Alen Kalajdžija. U njima se govori o različitim aspektima ljudskog odrastanja, suočavanja sa nekim problemima, egzilom, školovanjem, obrazovanjem… Pokušao sam kroz njih objasniti na koji način funkcionira jedan društveni sistem u kojem pojedinac pokušava pronaći samoga sebe. Priče na neki način, pojedinačno, govore o problemu identiteta pojedinca, pogotovo u kontekstu Bosne i Hercegovine i mislim da su u tom smislu zanimljive čitaocima. Čovjekvremenom uočava neke stvari i pokušava postati svjestan procesa koji se događaju u njemu samom i društvu oko njega. Osjeća potrebu da nešto zabilježi, da nešto ostavi na papiru, da ostavi neki svoj trag iza sebe.Priče su kratke i efektne. Iako postoji neka hronologia mogu se zasebno, pojedinačno, čitati. Ideja je bila, budući da živimo u jedno brzo vrijeme kad ljudi sve manje čitaju, da se pokuša dati skica tog nekog efektnog pogleda na neki problem, na neku okolnost i fenomen koji nas okružuje.
-Ova knjiga spada u neku vrstu poetike svjedočenja ili dokumentarne proze koja kao takva, osim što je lična, istovremeno je slična hiljadama priča drugih koji su prošli i doživjeli što šta u vremenu iza nas, kaže Jasmin Hodžić. Nju podsebno, u pripovjedačkom smislu, krasi jedna vrsta poetike ega. Pripovjedač zapravo ne pripovjedava klasično nego egleniše sa čitaocem. Vraća nas u onu tradicionalnu atmosferu porodičnih sijela, te pokazuje vrijednost, univerzalnu vrijednost ljudskog društva i ulogu porodice od odnosa prema majci, ocu do odnosa prema djedu, neni i nani ili kako on to kaže đedi. Knjigu preporučujem za čitanje, pogotovo osmoškolcima koji sve više gube kontakt sa univerzalnim vrijednostima. Sa neke teorijske strane knjiga zadovoljava kritičku funkciju književnosti gdje se izražava potraga za idealom. Knjiga na neki način traga za identitetom. S druge strane zadovoljava i druguemancipatorsku funkciju sa književnosti. Zapravo izražava dramu ljudske duše naspram ovoga o čemu ova lična poetika svjedoči.
O ovoj zbirci zasebnih priča punih biografskih elemenata, kojima se oživljavaju neka prošla vremena kroz koja je autor koračao, pored autora, i dr. Jasmina Hodžića, vrlo emotivno govorile su Prof.dr. Fahira Fejzić i dr. Nirha Efendić.
Inače, Doktor Alen Kalajdžija, univerzitetski profesor i naučni savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, autor više stručnih knjiga, jedan od vodećih bosanskohercegovačkih lingvista. Rođen je 1977. godine u Sarajevu. Nakon osnovnoškolskog obrazovanja u Sarajevu i srednjoškolskog u Zagrebačkoj medresi „Dr. Ahmed Smailović“, 1997. godine upisuje se na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, gdje diplomira 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Godine 2003. upisuje se na Postdiplomski studij iz lingvistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 2007. magistrirao na temi pod naslovom “Razvoj refleksa glasa jata i formiranje poetskoga ikavskog manira”, a zvanje doktoranauka stekao je 2013. godine.
Osim knjige priča “Dok zrijem-pabirčenja po patrljcima prošlosti” iza njega su i djela “Refleksi jata u bosanskom alhamijado pjesništvu. Ikavski poetski manir”, “Predstandardni idiom bosanske alhamijado literature”, Etnolingvistički slojevi bosanske leksike: na primjeru građe iz jugoistočnobosanskog govornog tipa – lokalitet Pazalje”, te u koautorstvu sa Munirom Drkićem “Omer Hazim Humo: Sehletul-vusul”. Dosada je objavio preko 50 radova, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze. Recenzirao je preko 30 udžbenika za osnovnu i srednju školu za predmet Bosanski jezik i književnost.