Izgradnja ovog monumentalnog stambeno-poslovnog kompleksa u Banjoj Luci od samog početka izazvala je kritike i sumnje zbog načina na koji su realizirani ključni segmenti projekta.
Osim toga, Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) postala je neizostavan dio ove priče, prvenstveno zbog kontroverznog tendera za kupovinu poslovnog prostora.
Navodi da je tender bio predodređen za jednog kupca dodatno su uzburkali javnost, s obzirom na to da su uslovi u natječaju bili krojeni tako da odgovaraju samo objektu Grand Trade.
Ovo je potaknulo pitanja o transparentnosti javnih nabavki, ali i o političkim utjecajima koji očito igraju ključnu ulogu u procesu donošenja odluka.
Odluka Vijeća ministara da odobri dodatnih 30 miliona KM za kupovinu prostora u ovom kompleksu samo je pojačala sumnje u ispravnost ovog aranžmana. Ukupno, Uprava za indirektno oporezivanje dobila je odobrenje za investicije u vrijednosti od 190 miliona KM, ali fokus javnosti ostao je na Grand Tradeu kao simbolu zloupotrebe moći i javnih resursa.
Grand Trade nije samo građevinski projekat; on predstavlja simbol sistemskog problema u kojem se javni interesi često žrtvuju za korist privilegovanih pojedinaca i njihovih političkih saveznika. Dok odgovori vladajućih na pitanja o ovoj transakciji izostaju, građani ostaju svjedoci još jedne afere koja testira granice pravde i transparentnosti u Bosni i Hercegovini.
Srđan Traljić iz Transparency International BiH za Bosnainfo ističe da bi ova transakcija predstavljala „nagradu za sve nekažnjene koruptivne aktivnosti“.
„Realizacijom prodaje zgrade Upravi za indirektno oporezivanje bit će samo nagrada za sve korupcijske afere koje se dešavaju već dvadeset godina i koje su pratile izgradnju tog objekta. Mi smo uradili jednu studiju slučaja vezanu za ovu temu, i neke od tih afera su procesuirane, ali mnoge nisu, poput slučaja ugrožavanja privatnog zemljišta porodice Vulić.
Pratimo ovaj slučaj cijelo vrijeme, i vidimo da je do sada doveo do toga da se prosipa javni novac. Telekom Srpske uselio je u te prostorije, i navodno cijela priča vuče korijene iz dogovora koji je napravljen prije same privatizacije i preseljenja Telekoma. Lutrija Republike Srpske, čiji je rukovodilac bio gospodin Radišić, također je kupila svoje prostorije u tom kompleksu. Tu posluju i privatna preduzeća koja ponekad ilegalno sarađuju sa državnim institucijama.
Na kraju, ukoliko se realizuje prodaja zgrade UIO BiH, zaokružit ćemo kriminal projekta koji je već poznat po brojnim korupcijskim aferama. Svima je sve jasno – tender je skrojen tako da uslove može ispuniti samo gospodin Radišić.“ – ističe Traljić .
Šta to govori o transparentnosti procesa javnih nabavki u BiH?
„U ovoj priči govorimo o javnom pozivu. Ranije su raspisivani tenderi za izgradnju zgrade UIO, ali su padali, a njihova vrijednost procjenjivana je na oko 35 miliona maraka, što je otprilike vrijednost drugih objekata UIO. Nakon toga došlo je do javnog poziva, ali nije bilo dovoljno sredstava. Vijeće ministara imalo je 70 miliona KM, dok je Radišić ponudio 100 miliona. Poslije toga su se tražila dodatna sredstva i, evo, kao što vidimo, ipak se našlo tih dodatnih 30 miliona KM.
Uslovi tendera su postavljeni tako da odgovaraju samo jednoj firmi, u ovom slučaju ‘Grand Trade’. Nije sporno da UIO BiH treba adekvatan smještaj, ali sporno je što se to radi na ovakav način i što cijelu priču prate korupcijske afere. Podsjetit ću vas da UIO još uvijek nije riješila pitanje izdavanja carinskih terminala – vidimo da se odriče 80% prihoda u korist privatnih carinskih terminala.
Na kraju, investiramo 100 miliona maraka u ovakav projekat, a nemamo čak ni studiju opravdanosti. To je ono što je najviše zabrinjavajuće.“ – zaključuje Traljić.