Kada su krajem februara pale prve bombe, kinesko vodstvo suočilo se s mogućnošću pada još jednog prijateljskog režima, no danas je situacija obrnuta: Teheran je opstao, a rat je, po općem mišljenju, razotkrio granice američke moći.
U međuvremenu, diplomatski utjecaj Kine je porastao, pozicionirala se kao zagovornik mira i čak dobila pohvale američkog predsjednika Donalda Trumpa, dok je zahvaljujući strateškim rezervama nafte i okretanju zelenim tehnologijama prebrodila energetsku krizu bolje od mnogih susjeda, piše u analizi CNN.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova ovog je tjedna pozdravilo objavu američko-iranskog sporazuma, a glasnogovornik je poručio da je Peking “spreman” igrati aktivnu ulogu u “obnovi mira i spokoja” na Bliskom istoku. Na pitanje je li Kina sudjelovala u postizanju dogovora, glasnogovornik Lin Jian nije potvrdio nikakvu konkretnu ulogu, ali je istaknuo “neumorne” napore Pekinga da se rat okonča, uključujući mirovni prijedlog u četiri točke koji je čelnik Xi Jinping objavio u travnju. Pohvale nisu stizale samo iz Pekinga.
“Želim zahvaliti Kini i predsjedniku Xiju… ostao je neutralan, potpuno neutralan, i to cijenim”, rekao je Trump na tiskovnoj konferenciji summita G7 u Francuskoj u srijedu, ističući da kineski čelnik nije iskoristio pomorsku moć svoje zemlje da prkosi američkoj blokadi iranskih luka. “Nisu to učinili. Predsjednik Xi mi je pomogao. Pokušao je pomoći i mislim da je vjerojatno pridonio rješenju”, dodao je Trump.
Oprezno balansiranje
Tokom sukoba Kina je vodila opreznu diplomatsku politiku. Osudila je američki i izraelski napad na Iran i, prkoseći američkim sankcijama, nastavila kupovati iransku naftu. Istovremeno je održavala otvorenu komunikaciju sa svim stranama. Dok se sukob razvijao, Peking su posjetili brojni strani čelnici – uključujući Trumpa prošlog mjeseca, iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija nekoliko dana ranije, te čelnike Pakistana, ključnog posrednika u sukobu. U ranoj fazi pregovora Teheran je tražio kinesku podršku kao jamca mirovnog sporazuma, no Peking nije pokazao interes za preuzimanje takve formalne i potencijalno problematične uloge.
U srijedu je glavni kineski diplomat Wang Yi telefonski razgovarao s Araghchijem i pozvao da se plovidba u Hormuškom tjesnacu “adekvatno riješi”.
“Svanula je zora mira. Sada je ključno da sve strane istinski provedu svoje obveze i uklone uplitanja sa svih strana”, rekao je Wang. Nije jasno je li i u kojoj je mjeri Peking iskoristio svoj diplomatski utjecaj u neformalnim pregovorima koji su doveli do memoranduma o razumijevanju, potpisanog u srijedu, čime je započelo 60-dnevno razdoblje za pregovore o konačnim uvjetima sporazuma. No, za Peking su ovi javni posjeti pojačali poruku da je, dok drugi vode rat, on odgovorna globalna sila i posrednik.
Dok dvije strane ulaze u sljedeću fazu pregovora, promatrači pažljivo analiziraju što su tačno SAD dobile sukobom koji je nanio težak globalni ekonomski danak. U Kini, gdje je protivljenje svjetskom poretku kojim dominira SAD temelj vanjske politike, analitičari raspravljaju o tome kako je sukob utjecao na položaj SAD-a na globalnoj sceni. Neki se pitaju je li sukob predstavljao takozvani “sueski trenutak” za SAD, referirajući se na gubitak britanske kontrole nad Sueskim kanalom 1950-ih, što se smatra pokazateljem međunarodnog pada Britanije i njezinog zasjenjenja od strane SAD-a.
“Ponavlja li se za Sjedinjene Države u Hormuškom tjesnacu scena koja je bacila sjenu na Britansko Carstvo tijekom Sueske krize?” upitao je Sun Degang, direktor Centra za bliskoistočne studije sa Sveučilišta Fudan u Šangaju, u komentaru objavljenom u utorak u kineskom državnom listu Global Times. “Od kraja Hladnog rata, Sjedinjene Države postale su ‘jedina supersila’ svijeta”, rekao je Sun. Ovog puta, međutim, “američka vojna moć nije se pokazala nadmoćnom kako je Washington zamišljao”, dok je izostanak ključnih saveznika znak da “globalni saveznički sustav predvođen SAD-om pokazuje sve veće znakove podjele”, napisao je.
Iako se o tome raspravljalo i na Zapadu, u Kini su se pojavili i stavovi da je Peking profitirao od rata koji je vodio Washington.
“Kina nema interesa nositi ‘aureolu pobjednika’ u dalekom bliskoistočnom ratu”, napisao je politički komentator Hu Xijin na društvenoj mreži Weibo ranije ovog tjedna. Ipak, dodao je, sukob je utjecao na svjetsku percepciju Kine, pokazavši uspjeh njezinog “strateškog planiranja” u nošenju s energetskim šokovima i privlačnost njezinog mirnog “puta razvoja”. Rat je također “značajno umanjio” ukupnu moć odvraćanja SAD-a u vezi s Tajvanom, napisao je Hu, ističući da je pokazao ograničenja u američkim zalihama streljiva i nesposobnost formiranja zapadne koalicije čak i protiv izoliranog neprijatelja poput Irana. “Kojom polugom SAD može uvjeriti svoje saveznike u Europi da se suprotstave Kini zbog američkih interesa?” napisao je Hu.
Buduća uloga Kine
Otvoreno je pitanje kako će Kina odgovoriti na ono što doživljava kao oslabljeni SAD. Peking se dugo zalaže za “multipolarni svijet” i vjerojatno će iskoristiti sukob kako bi potaknuo kraj sigurnosnog okruženja kojim dominiraju SAD i njegovi savezi. Ipak, tijekom rata Peking je nastojao pažljivo upravljati svojim interesima, umjesto da preuzme vodeću ulogu ili otvoreno stane na nečiju stranu. Iako je retorički podržavala dugogodišnjeg partnera Iran, Kina je bila odmjerena u kritikama SAD-a i održavala je kontakte sa zaljevskim državama koje su bile pod iranskim napadom.
Smatra se da je Peking potaknuo Teheran na pregovore s Washingtonom, čak i dok su kineske tvrtke, prema navodima američke vlade, podržavale nabavu oružja za Teheran, što Peking redovito poriče.
Činjenica da je Xi prošlog mjeseca mogao ugostiti Trumpa na prijateljskom sastanku, unatoč svemu tome i zadržavanju pozicije najvećeg kupca iranske nafte, svjedoči o utjecaju Pekinga i njegovom pažljivo kalibriranom balansiranju. No, promatrači u Kini kažu da potencijalni “sueski trenutak” za SAD ne znači da Kina automatski preuzima vrh svjetskog poretka, a kineski dužnosnici dugo tvrde da Peking ne želi biti supersila po uzoru na SAD.
“SAD ostaje najmoćniji vanjski akter na Bliskom istoku. Promijenilo se to što njegova dominacija sada iziskuje daleko veće političke, vojne, gospodarske i reputacijske troškove”, rekao je za CNN Sun Chenghao, suradnik u Centru za međunarodnu sigurnost i strategiju Sveučilišta Tsinghua u Pekingu. Sukob bi, prema njemu, kineski svjetonazor koji naglašava suverenitet, nemiješanje i sigurnost usmjerenu na razvoj mogao učiniti privlačnijim mnogim zemljama. “Ali vjerodostojnost se ne gradi samo na kritiziranju američkih poteza; ona ovisi i o tome može li Kina pružiti praktična diplomatska rješenja, zaštititi energetsku stabilnost i pomoći u stvaranju uvjeta za deeskalaciju”, prenio je Index.hr.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.