Strijeljan je u hangaru u Kravici, kao i hiljade drugih nevinih muškaraca i dječaka koji su pokušali pronaći spas iz zaštićene zone UN-a.
Nijaz nikada nije dočekao da vidi svoju kćerku kako raste, kako piše prva slova, polaže ispite, sanja velike snove. Nije doživio da je zagrli kao djevojku, da joj kaže “ponosan sam na tebe”. Ali danas, 30 godina nakon genocida, njegova kćerka Anela je – magistar ekonomije.
Na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, tiho i dostojanstveno, Anela je odbranila svoj magistarski rad. A zatim, s diplomom u rukama, otišla je u Potočare – ocu na mezar. Položila je papir na kojem piše njeno ime, njen uspjeh, njen život – onaj koji je otac sanjao za nju.
„Duša mi plače, ali srce ponosno kuca“, rekla je kroz suze Anela.
Anela nije samo magistrirala. Ona je danas simbol snage, prkosa i nade. Ona je dokaz da zločinci nisu uspjeli – jer ljubav, istina i znanje ne mogu se pobiti, ne mogu se zatrti.
Za Nijaza. Za sve očeve i sinove koji nisu dočekali život.
Srebrenica, 30 godina. Ne zaboravljamo.